FOTO Na njenu kuću morate skrenuti pogled, a nećete vjerovati što sve Josipa Rasinec stigne u jednom danu

Čast mi je biti među tih 15 Hrvatica, pogotovo zato što sam najmlađa. Već smo se povezale i sprijateljile preko Facebooka, nismo ljubomorne jedna na drugu. Lijepo je biti među ženama koje ostavljaju nešto dobro iza sebe, rekla je Josipa Rasinec.

Vozeći kroz Virje prema Đurđevcu, nemoguće je ne uočiti zadnju kuću s desne strane prije izlaska iz sela. Slamnati ukrasi, simpatično strašilo koje sjedi na bali sijena i narančaste bundeve samo su dio ukrasa koji mame poglede, ali i turiste iz raznih zemalja koji ponukani znatiželjom stanu ispred kuće da upoznaju vlasnicu.

Tamo ih rado dočeka Josipa Rasinec koja ih provede kroz svoje imanje, pokaže im svoje rukotvorine i stekne prijatelje koji joj i nakon povratka u svoju zemlju šalju razglednice pune pozdrava.

– Kod mene je kao na kolodvoru, stalno netko staje i nešto se događa. Primjerice, turisti su išli iz Slovačke kroz Hrvatsku s kamp-kućicom, vidjeli su lutke ispred kuće i stali. Odmah su se htjeli fotografirati sa mnom, isto tako i Talijani, prolazili su kroz Virje i stali kod mene. Ostajemo često i u kontaktu preko Facebooka, šalju mi i razglednice. To je njima prava atrakcija, pogotovo još dok vide i domaće životinje – rekla nam je Josipa.

Ona je jedna od onih osoba za koje se pitate ima li njihov dan više od 24 sata. Naime, broj aktivnosti i hobija kojima svaki dan posvećuje vrijeme zaista je impresivan – od šivanja, slikanja na platnu i staklu, izrađivanja drvenih pisanica preko kreiranja i šivanja haljina, ukrasnih kutija pa do sudjelovanja u likovnim kolonijama, u sedam udruga žena, humanitarnog rada, volontiranja u udruzi Latice te brige za domaćinstvo, obitelj i preko stotinu domaćih životinja. Budući da joj suprug mnogo vremena provodi izvan doma zbog posla, većina toga u i oko kuće njena je briga, a nije joj strana ni vožnja traktora na polju.

Kako sve to stiže? Jednostavno, organizacija je sve, dopušta si vrlo malo praznog hoda u danu. Na nogama je od pola 5 ujutro, a i prije spavanja šije, slika ili se bavi nekim drugim kreativnim hobijem. Ipak, ono što je najviše ispunjava rad je s Laticama, za koje osmišlja razne aktivnosti, radionice, druženja s gostima iz škola, udruga pa i drugih zemalja, a sve prožeto dobrom zabavom i smijehom.

– S Laticama sam godinu dana. To je grupa koja okuplja one starije, od 20 godina nadalje. Sada ih ima oko 35 i već dobro znam što koji od njih voli i može raditi pa ih prema tome rasporedim; neki oslikavaju, neki šivaju, neki štrikaju šalove, kuhaju, mijese štrukle, rade pekmeze… Dok vidiš osobu koja je ozlijeđena pri porodu i ne može normalno držati šake, a svejedno na neki način uspijeva gurati iglu i šivati, jednostavno se naježiš. Bilo mi je jasno da me sam Bog poslao tamo da imaju nekoga tko ima iste interese kao oni i da ih vodi – uvjerena je Josipa.

Humanitarni dio njenih aktivnosti potaknuo je one koji ju poznaju da je nominiraju za ovogodišnju nagradu Dobrotvorka 2016. godine koju dodjeljuje udruga Zamah. Nominirali su je Županijska skupština Koprivničko-križevačke županije, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova, Verica Rupčić, Udruga uzorne seoske žene Koprivničko-križevačke županije, Ankica Paula Plečić, Udruga za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Latice, Dinko Borozan iz Podravskog lista, Tamara Belak s Podravskog radija, Općina Virje i Udruga žena Kladare.

– Rekla sam svojoj kćeri da će danas-sutra moći pokazati unucima “Gledajte što je vaša baka radila”. Tako sam i ja, mnogo svojih interesa sam naslijedila od svojih roditelja – otkriva Josipa.

Napominje da među nominiranim dobrotvorkama nema suparništva, baš suprotno, sretne su što su upoznale i druge koji dijele njihovu svijest prema činjenju dobrih djela.

– Čast mi je biti među tih 15 Hrvatica, pogotovo zato što sam najmlađa. Već smo se povezale i sprijateljile preko Facebooka, nismo ljubomorne jedna na drugu. Čast je biti među ženama koje ostavljaju nešto dobro iza sebe – rekla nam je Josipa. Nagrada na kraju nije otišla u njezine ruke, no to je zasigurno neće pokolebati u njenim nastojanjima da zajednicu u kojoj živi učini svakim danom barem malo boljom, ali i da ostavi nešto iza sebe na što će iduće generacije biti ponosne.