FOTO Policijski pas Boose uživa u zasluženoj mirovini, Milan Slaviček: Od nje je nemoguće sakriti drogu, pronašla ju je i u zečjim boksevima, ispod njihovog izmeta

Znate kako na televiziji tijekom prelaska granice znaju snimiti izdvojeni auto sa strane, pa otvore sva vrata i prtljažnik i puste posebnog tragača kako bi pronašao nedozvoljena sredstva, ako su skrivena? Kako prilikom intervencija u sumnjive domove netko njuška po kući? Sjećate li se tko ih traži, tko je poseban radnik za to? Tko nosi poseban prsluk na kojem piše ‘policija’, hoda brzim korakom oko vozila i pa kad pronađe nešto sjedne ili – zalaje? Tako je, policijski pas.

Jedan takav, točnije jedna takva danas živi u Đurđevcu. U sretnoj je mirovini, dani joj prolaze bezbrižno, kroz igru i druženje sa sustanarima, te vlasnikom. Milan Slaviček interventni je policajac koji živi u Đurđevcu, a radi u policijskoj upravi Koprivničko-križevačke županije. Njegovoj najboljoj prijateljici ime je Boose, ona je ženka belgijskog ovčara i njezin posao bila je detekcija opojnih droga.

Boose danas broji 11 godina, a zajedno s Milanom je već devet i pol godina. Osam godina bila je u službi. Umirovljena, što zbog godina, što zbog zdravlja. Postoje različite vrste policijskih pasa što se tiče namjene. Postoje psi za detekciju opojnih droga, za detekciju eksploziva, za praćenje ljudskog traga, za javni red i mir (napadački psi), te oni za granične prijelaze.

– Prije svega, to nije posao za nekog tko ne voli pse. Cijeli sam život živio u prirodi, odrastao sam uz pse, djed je bio lovac, tata je bio lovac, pa tako sam dan danas i ja lovac. Počeo samo 1997. godine raditi u MUP-u, a radim kao interventni policajac u policijskoj upravi Koprivničko-križevačke županije u Koprivnici kao vodič službenog psa – počeo je Milan.

Za one koji misle da se takav gotov izdresiran pas dobije u ruke, u krivu su. Postupak je dugotrajniji od toga, sve kreće raspisivanjem natječaja od strane MUP-a. Tečaj najčešće počinje u proljeće, u ožujku ili travnju i traje sedam mjeseci. Kada MUP dobije uvid koliko policajaca dolazi na tečaj, tada raspiše natječaj za pse.

– Ako nas dolazi recimo 20, MUP izvrši testiranje pasa. U prvom krugu ima oko 250 pasa, te procesom eliminacije na kraju ostaje njih 20 najboljih. Odredi se točan broj onih koji će služiti za pronalaženje droge, eksploziva, itd. Prvi dan tečaja vama je dodijeljen pas, star od godinu dana pa do godinu i pol, dvije. Sve kasnije od toga, smatra se da je pas prošao pubertet i već je formiran, dresura ne bi vrijedila – rekao nam je dugogodišnji policajac.

Milanu ovo nije prvi pas, imao je već njemačkog ovčara kojeg je jako volio. Što se tiče Boose, imao je Milan i malo sreće. Boose je bila pri kraju svoje dresure, te je dva mjeseca prije kraja, dečko iz Splita odustao od nje. Pozvan je Slaviček kojem je njemački ovčar otišao u mirovinu, te mu je ponuđena Boose. Kroz dva mjeseca razvio je povezanost s njom i ona je postala njegovom. Ispričao nam je kako izgleda cijela dresura.

– Prije svega, drogu i eksploziv ne može pronaći pas koji nije ‘lud’ za tim. Dresura počinje upoznavanjem. Prva dva mjeseca policajac i njegov novi najbolji prijatelj samo se igraju. Igra, igra i još igre. Uvijek je prisutna loptica. Psu se ona skriva kroz cijelu dresuru. Pas stalno traži lopticu. Kada savlada pronalazak loptice, tada se uz lopticu sakriva i droga. Pas tada počne poistovjećivati svoju lopticu s drogom. Pred sami kraj, u završnoj fazi, psu se skriva samo droga. On je već naučen povezati lopticu s mirisom droge, tako da misli da stalno traži lopticu. Nekom psu treba pet pokušaja, nekom dvadesetpet – proveo nas je kroz proces Milan.

Svi psi u Hrvatskoj dresirani za pronalazak opojnih droga naučeni su da prepoznaju marihuanu, hašiš, heroin, kokain, ecstasy i amfetamin. U opisu posla interventnog policajca, odnosno vodiča psa znači biti spreman na poziv u svakom trenutku. To može biti u ponedjeljak u 6 ujutro, isto kao i u subotu u 23 sata.

– Pas zapravo nikad ne zna da traži drogu. On zapravo uvijek traži lopticu. Kad nađe drogu, on ni ne zna da ju je pronašao. Prije su psi prilikom pronalaska plijena bili naučeni da grebu, međutim to nije bilo najbolje pošto je često stradao parket, laminat, novi namještaj i slično. Danas, kad policijski pas pronađe drogu, naučen je da kad nađe plijen do razine ljudskog koljena, onda legne dolje. Kada je plijen pronađen na razini višoj od toga, onda sjedne – otkrio nam je on.

Psa se uvijek uči da dođe što je bliže moguće plijenu. Naprimjer, pola kilograma marihuane pas može osjetiti na dvadeset metara, međutim nagradu ne dobiva sve dok ne dođe do izvora, što je bliže moguće. A nagrada je – loptica. Loptica je stalno u džepu vodiča. Vrlo je bitno da se pas ne boji ničega. Kroz dresuru ga se vodi po aerodromima, autobusima i slično. On se ne smije bojati mraka, podruma ili pločica. Bitno je sprijateljiti se s psom, povezati se s njim.

Rekordan ulov Boose bilo je sedam kilograma marihuane na jednoj hrpi. Pronašla je sve droge, osim kokaina.

Otkad smo zajedno u službi, nismo imali prilike ili uspjeha naći kokain. Ljudi su snalažljivi, a pogotovo oni koji  se bave nelegalnim djelima. Jednom smo pronašli drogu u zečjim boksevima. Zamotano u najlonske vreće, ispod zečeva, ispod njihovog izmeta i ostalog. Ljudi često kažu kako bi oni sakrili opijate u kavu ili slično, međutim u mirisu kave još uvijek ima mirisa opijata, a to pas osjeti. Nemoguće je to sakriti ‘utapanjem’ u druge mirise. Jedna od dobrih stvari u ovom poslu jest što se nitko nije pohvalio da mu nismo našli drogu  – kroz smijeh kaže Slaviček.

Naredbe psu su ‘sjedi’, ‘mjesto’, ‘dođi’, ‘igra’, ali sve je zapravo stvar vlastite dresure. U vrijeme kada je Boose bila aktivna, Slaviček je na zaduženju imao opijate kojima je psa održavao u treningu, kako ona ne bi izgubila dodir i fokus.

Milan Slaviček nakon Boose odlučio je kako više neće biti vodič policijskog psa. Posao je to koji nosi puno sreće, ali i puno tuge u posljednjim danima vašeg najboljeg prijatelja.  Naglasio je, za sve sadašnje i buduće policajce koji vole pse, kako MUP za cijelog života psu osigurava svu veterinarsku skrb, te svu hranu. Vaša briga je samo pružiti topao dom svom psu. Za svoje potrebe, a u svrhu lova na divlje svinje, uzgaja pasminu slovački gonič (kopov) koje je u Hrvatskoj relativno rijetka, a pokazala se kao jako dobra prilikom lova divljih svinja.

Danas u danima mirovine Boose i Milan svakodnevno se druže i igraju. Boose i dan danas živi za lopticu, loptica joj je cijeli svijet. Ona zapravo nije bila ni svjesna da pomaže u pronalasku opijata i kriminalaca. Kao i svakom psu, njoj je život igra. Na toj igri joj danas mnogi mogu biti zahvalni, jer zahvaljujući njoj, puno kilograma droge maknuto je s ulica. Spašeni su i životi, uhićeni loši ljudi, te osigurana mnoga susjedstva. Ono s čime se ne bi složili mnogi kojima je Boose zapaprila, pas zaista jest čovjekov najbolji prijatelj.