Imao sam prijatelja u srednjoj, zvali smo ga Jong. Majka mu je bila priprosta domaćica iz malog sela Gregurovca kraj Križevaca, imala je završenu osnovnu školu, a većinu vremena provela je na seoskom imanju svojih roditelja čisteći štalu, ili kako su njeni roditelji to nazivali dugi niz godina, farmu u nastajanju. Jongov otac bio je brkati strojobravar koji je nakon srednje izučio zanat u Njemačkoj. Nakon par godina teškog fizičkog rada, shvatio je da ne želi gubiti vrijeme, kupio je svog prvog Volkswagena i vratio se na selo te si obećao kako će odsada živjeti isključivo od svog rada. Poljoprivreda je težak posao, a Jong bi u školu dolazio praćen stajskim smradom, bez obzira što bi uvijek potrudio odjenuti najčišću majicu i što je probao koristiti sve proizvođače gelova za tuširanje. Pratio ga je taj karakterističan miris, kad bi ušao u razred, svi bi zatvorenih očiju znali da je stigao Jong, kao što bi mnogi zatvorenih očiju prepoznali da su ga doveli u McDonald’s.
Jong je bio relativno povučen dečko, volio je naganjati loptu po neravnim livadama županijskih liga, popiti pivu nakon tekme s dečkima i vječno bi šutio u „teškim razgovorima“ je li bolja Varteksova ili Belupova škola nogometa. Jednog sunčanog dana, na Jongovim vratima stvorilo se dvoje ljudi, muškarac, crn, visok, u odijelu skrojenom po mjeri, te žena duge smeđe i valovite kose, u suknji i skupocjenim cipelama, s torbicom iz koje su virili papiri koji su očito bili jako „skupi“.
U svom stilu, nije rekao niti riječ dok je slušao pomno isplaniranu prezentaciju ulickanih prodajnih predstavnika čiji su šefovi navodno neki Sovjeti iz istočnih zemalja, ali mogao se primijetiti žar u Jongovim nevinim i mladim očima, osjećao je kako je ovo njegov veliki trenutak i tranzicija u svijet ozbiljnih muškaraca. Kad je progovorio, neočekivana reakcija šokirala je prodavače finih mirisa.
– Potpisujem sve što je na papiru, samo pod jednim uvjetom. Želim da cijelo selo ima profita od mojeg smrada i da svi dobiju, besplatno, neograničenu količinu životne energije dok god im je ovdje prebivalište – ozbiljnim je glasom postavio Jong svoj uvjet ne marivši ni sekunde da je upravo na kocku stavio svoju egzistenciju da bi osigurao cijelo selo. Iako je s većinom njih u mini ratovima oko svakodnevnih situacija. S prvim susjedom ne razgovara od najmanjih dana jer mu je ovaj pokosio komad livade oko kojeg se nikad nisu dogovorili kada se njome i u kojim slučajevima smije prolaziti, a s „najpoznatijom“ mljekaricom u selu prekinuo je sve odnose onog trena kad je njen muž osjetio smrad u krevetu koji je imao karakterističnu osobnost…
Cijela priča imala je „happy end“, Jong je stavio svoj smrdljivi potpis na komad A4 papira i zapečatio svoju neizvjesnu sudbinu te osigurao svoje seljake životnom energijom. Kako to obično biva, za cijeli posao saznao je i načelnik općine koji je Jongu predložio marketinšku suradnju u promociji kontinentalnog turizma na bazi životne energije i održivih proizvoda lokalnih nešpricanih OPG-ova, a Jong je u naletu poslovnih prilika parafirao i tu suradnju, ovoga puta traživši zauzvrat 10 nogometnih lopti za lokalni klub.
Par godina teklo je med i mlijeko, Jong je mirisao kao Michelinov restoran od pet zvjezdica, a selo je dobivalo svoju životnu energiju zapakiranu u vakumirane bijele kuverte. No jednoga dana, nestali su Jongovi prirodni smrdljivi resursi, „farma u nastajanju“ ostala je prazna, a životna energija bila je sve traženija na tržištu kao i bio proizvodi lokalnih OPG-ova.
Sovjeti su ipak prilikom potpisivanja ugovora imali svoju „perestrojku“, a Jong nije čitao mala slova. Umjesto prirodnog smrada svoje štale, po novome ustroju koji je bio ispisan najmanjim fontom, Jong se morao kupati u otpadu koji su Sovjeti dovozili iz susjednih „farmi u nastajanju“ kako bi proizveo svoj karakterističan miris. Počeo se žaliti i negodovati pa su Sovjeti ubrzo stigli s aneksom ugovora, a Jong je postao samo još jedan Gnoj u nastajanju nadajući se da neće završiti kao njegova farma.
