Prošlog vikenda na Glavnoj skupštini Matice hrvatske u Sinju koprivničkom Ogranku dodijeljena je nova Zlatna povelja za izdavački poduhvat i objavljivanje knjige Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić autora publiciste Mladena Pavkovića.
Druga je to Zlatna povelja koprivničkom Ogranku u posljednjih nekoliko godina, a prva je bila za Sabrana djela Frana Galovića 1-6 u redakciji akademika Milivoja Solara.
I ova je Povelja Središnjice Matice hrvatske koprivničkom Ogranku javno priznanje i pokazatelj kontinuiteta rada koprivničkim Matičarima, a koje koprivnički Ogranak svrstava među najvrijednije Ogranke među njih 130 koliko ih djeluje u čuvanju i njegovanju kulturnog identiteta u Hrvatskoj i Europi.
Nameće se pitanje zašto je knjiga objavljena upravo u Koprivnici ali se nudi i univerzalni odgovor. Mogla je biti objavljena u bilo kojem mjestu diljem Lijepe naše gdje je Arsen Dedić imao prijatelje u umjetnosti, glazbene i književne suradnike, poznanike i prijatelje. A upravo ih je u Podravini imao poprilično i stoga ova knjiga otkriva njegove brojne doticaje s najboljim umjetnički profiliranim imenima od Zvonimira Goloba, do Ivana Generalića te Josipa Generalića, ak.slikara Zlatka Kauzlarića Atača i prema riječima samog Arsena sjajnog i ponajboljeg hrvatskog – hollywoodskog kompozitora Dalibora Grubačevića.
Sjajnim je predgovorom knjizi naslovljenim Arsen, bez starih čipki poentirala književnica Božica Jelušić, još jedna umjetnička duša iz kajkavskog podravskog bazena, apostrofirajući Arsena kao ustrajnog prvoborca protiv kiča na svim razinama.
Velika je posebnost ove knjige u njenoj likovnoj opremi jer sadrži 14 fotografija i likovnih umjetničkih djela koje je po vlastitom izboru iz obiteljske galerije Dedićevih odabrao sam Arsen, a koje je sjajnim dizajnom uvrstio na stranice knjige njegov prijatelj i hrvatski dizajner svjetskog glasa Danijel Popović.
Iz intervjua s Arsenom u crnogorskom tisku…
Zašto knjiga u Crnoj Gori i zašto „Dom bez domovine“?
– Nastala je na podsticaj mojih prijatelja. Čim sam sreo prvog Crnogorca taj je znao da su moji Dedići „iz Kuča“. Nikad to nije dokazano. Svejedno. Svaki novi Crnogorac sa jednakom me strašću ubjeđivao da sam Kuč. Zato rekoh, dobro bi bilo da imam knjigu izabranih pjesama u toj mojoj imaginarnoj domovini. Što se naslova tiče, nijesam vam ja od onih kojima „nešto pane na pamet“. Da mi nešto ne bi „padalo na pamet“ volim sjesti da razmislim o nečemu što me tišti, pa sam se sjetio posljednjeg, nevoljnog rata, koji je nekima brat a nekima živi užas. Taj rat zovu domovinskim. Drugi kažu da je bio građanski…Kakvo god mu ime dali, puno je ljudi zbog njega moralo napustiti krajeve u kojima su živjeli i put ih je odveo u bespuća njihovih temeljnih domovina. Recimo, čovjek više nema svoj dom u Kninu, a ima domovinu u Srbiji u kojoj mu viču: Ustašo! Mnogo je ljudi na taj način izgubilo dom a dobilo uslovnu domovinu. Drugi su ostali tu gdje su, i imaju dom, ali nemaju više domovinu jer ih ona ne priznaje kao svoje. Iz domovine na njih motri podozrivo bratsko oko.
Da se razmemo, Arsen je za mene bog, predmet idolopoklonstva i nekritičkog obožavanja. Ali, kak se, recimo, autor knjige Pavković nosi s ‘ovakvim’ Arsenom? Eto, to meni nikako nije jasno…
pa kad vec spominjemo…
Arsen Dedić: Dom bez domovine
Ovdje traju od davnine
domovi bez domovine
Trulo sunce sine ponad
doma mog bez domovine
U varošu i sad gine
i moj dom bez domovine
Jer moje je rodno mjesto
slatki dom bez domovine