Mario je zbog ljubavi doselio iz Karlovca i preuzeo ogroman izazov, ali ga i savladao: Slijepa osoba danas može sve ako joj se pruži prilika, ne svodi se više samo na zanimanje telefonist

Nekad se puno više djece rađalo sa sljepoćom, a sad se, što zbog načina i standarda života, što zbog napretka medicine rađa sve manje, tako da u ovom trenutku nemamo mlađih članova. Većinom su to ljudi kojima je sljepoća nuspojava zbog neke druge bolesti, najčešće dijabetesa, kaže Šutalo

0
Foto: Ivan Balija
- Oglas -

Na razini čitave Hrvatske, 15. listopad je dan kada se obilježava Međunarodni dan bijelog štapa s ciljem upoznavanja javnosti sa svakodnevnim izazovima slijepih osoba. Ukazuje se, pritom, na važnost njihova ravnopravnog uključivanja u svakodnevne društvene aktivnosti, odnosno ravnopravnu prihvaćenost u zajednici.

Naime, slijepe osobe se svakodnevno suočavaju s mnogim izazovima, kao što su rupe na cesti, loša regulacija prometa, neprilagođeni prilazi, gužva i buka, nepoznati teren, pa i teška dostupnost osobnih asistenata…

Mario Šutalo, na čelu Udruge slijepih osoba Koprivničko-križevačke županije nalazi se od travnja ove godine. Ova županijska udruga broji 178 članova te ima za cilj poboljšanje kvalitete života osoba s oštećenjem vida. Kaže da je smisao postojanja Udruge slijepih da članovima pomaže da ostvare svoja zakonska prava, a s druge strane, da ljudima pomognu kako bi prihvatili svoj invaliditet.

- Oglas -

– Sljepoća je jako težak invaliditet i kad se osoba nađe u tako teškoj situaciji, nekad, jednostavno, ne zna kako dalje. Namjera je pomoći joj da se ‘podigne’ i pokrene, a konačan rezultat je da uzme bijeli štap i izađe na ulicu – napominje.

Mario Šutalo
Foto: Ivan Balija

Naime, Mario je prije šest godina doselio iz Karlovca u Koprivnicu potaknut ljubavlju prema supruzi. Samim time na sebe je preuzeo ogroman izazov – upoznati grad, snalaziti se i kretati njegovim ulicama. Ističe da slijepe osobe imaju svoje probleme i poteškoće, ali odlično funkcioniraju uz pomoć i podršku.

– Nekad se puno više djece rađalo sa sljepoćom, a sad se, što zbog načina i standarda života, napretka medicine rađa sve manje, tako da u ovom trenutku nemamo mlađih članova, srećom. Većinom su to ljudi kojima je sljepoća nuspojava zbog neke druge bolesti, najčešće dijabetesa. Pomažemo razgovorom te ih upućujemo u ustanove u kojima im se može stručno pomoći, primjerice u Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, specijaliziran za obrazovanje slijepih osoba. Ljudi koji naknadno izgube vid odlaze tamo na psihosocijalnu rehabilitaciju da ih se nauči određenim vještinama – hodanju s dugim bijelim štapom i Braillevom pismu – objašnjava Mario koji je također u Vinko Beku prošao psihosocijalnu rehabilitaciju i dobio temelje samostalnoga kretanja.

U procesu integracije posebno je važno stvoriti ozračje u kojemu se prihvaćaju različitosti te u kojemu je svaki pojedinac spreman pružiti pomoć drugome.

– Cilj je da se slijepe osobe obrazuju i završe na tržištu rada i zarađuju. To je ostvarivo, jer ih sve više studira. Oni mogu sve ako im se pruži prilika, odnosno ako imaju pomoć i podršku koja uključuje osobne asistente, ako ih okolina prihvati i dobiju prilagođeno radno mjesto. Velika većina mlađih je informatički pismena, puno je veći izbor zanimanja koje mogu raditi nego ranije kad se školovanje svodilo na zanimanje telefonist. Tehnologija nam ide u prilog – napominje.

Foto: Ivan Balija

Udruga kroz nekoliko programa i projekata kontinuirano članovima osigurava pružanje socijalne usluge videće pratnje te im tako pomaže pri osamostaljivanju. Jer, koliko god slijepe osobe bile samostalne u svakodnevnom životu, ponekad im dobro dođe pomoć oko obaveza, uključivanja u zajednicu i društveni život ili, jednostavno, ugodno društvo.

Videći pratitelj samo slijepoj osobi pomaže da bude samostalnija u svakodnevnim aktivnostima, odnosno pratnja kako bi sami mogli sve obaviti. 

– To je osoba koja radi na principu dogovora, prioriteti su zdravstvene potrebe. Dakle, ja obavljam stvari, a ona je tu samo da mi pomogne  da dođem od točke A do točke B, eventualno mi nešto pročita, pomogne da se potpišem, nešto iskomuniciram. To članovima daje sigurnost, osjećaj slobode, samostalnosti, da možemo sami upravljati svojim životima, a često, iz objektivnih razloga, ne možemo sami i onda nam treba pomoć – pojasnio je Šutalo i sam korisnik usluge videćeg pratitelja.

Foto: Ivan Balija

Kao najveće probleme Udruge slijepih ističe sustavno financiranje…

– Pa moramo funkcionirati sa sredstvima koje imamo, a do njih dolazimo kroz programe i projekte. Problem nam je i premali prostor koji zadovoljava sve kriterije uredskog prostora, a skoro nijedan kriterij za rad sa slijepim osobama – kazao je.

Pozitivno je da unatoč svemu funkcioniraju svakodnevno, a na vidiku je i dugoročno rješenje…

– Najviše očekujemo od Zakona o osobnoj asistenciji koji bi trebao, prema najavama i obećanjima, u prvom kvartalu iduće godine ići u proceduru i primjenu, u sklopu kojeg bi se riješio problem videće pratnje pa da ne ovisimo o projektima. Naime, dosad se videća pratnja financirala kroz Europski socijalni fond, dijelom i kroz projekt Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike – govori.

Inkluzivni dodatak jedan je od glavnih problema koji se nastoji riješiti unazad nekoliko godina. Ključna je izrada kvalitetnog Zakona o inkluzivnom dodatku kao jedinog zakona koji bi regulirao prava svih osoba s invaliditetom na naknadu koja kompenzira povećane troškove života osoba s invaliditetom i koja bi omogućila dostojanstvo i ravnopravno uključivanje u život zajednice.

– Inkluzivni dodatak je kompenzacijski novac za povećane troškove života. Svako naše pomagalo je izuzetno skupo, a malo toga možemo ostvariti preko HZZO-a i osuđeni smo kupovati pomagala. Na tržištu ih je malo, a cijene su astronomske. Primjerice, kuhinjsku vagu možete kupiti za sto kuna, a govorna je tisuću kuna. Veliki je razmjer. Tako je i za sva druga naša pomagala. Ako smo, primjerice informatički pismeni, koristimo računala, mobitel, moramo imati govornu jedinicu, a sve to iziskuje dodatne troškove. Zatim govorni tlakomjer, govorni toplomjer… – postoje rješenja, tehnološki napredak nam jako pomaže, ali, nažalost, sve puno košta. I zato nam je potreban da nadomjestimo to materijalno – pojašnjava.

Foto: Ivan Balija

Jedna od kontinuiranih aktivnosti Udruge slijepih je i edukacija djece od vrtića, osnovnih, srednjih škola pa do veleučilišta.

– Razgovaramo s djecom i mladima i pokušavamo maknuti barijere. Jako je lijepo kad odemo u školu, pa pola godine ili godinu kasnije na željezničkom kolodvoru, primjerice, idem vlakom u Zagreb, i netko mi priđe i kaže ‘znam ja tebe, bio si kod nas u školi’ i pomogne mi, jako je lijep osjećaj. Ali, generalno, ljudi su dobri i pozitivni i žele pomoći. Nekad možda ne znaju kako pa ne naprave ništa, ali i to je simpatično, jer uvijek imaju dobru volju. Bitno je da ljudi imaju dobru volju i da nam priđu i kontaktom daju do znanja da nam se obraćaju. Treba biti spontan, to je ključ. Svaka situacija je za sebe, svaka osoba i uvijek će se naći rješenje primjereno tom trenutku – kazao je Mario Šutalo te izrazio težnju da svi budu integrirani u društvo kako nitko ne bi bio izoliran i zakinut.

– Sustav je idealno zamišljen, samo ga treba provoditi u praksi. Mi možemo skoro sve, samo na neki drugi način – poručio je za kraj.

- Oglas -
 
 

Exit mobile version