Barem su tri razloga da ova fotografija bude nostalgičarska. Prvi je razlog što je snimljena s prozora kuće u kojoj je autor živio, odnosno proveo djetinjstvo i mladenaštvo. Snimljena je najskromnijim Alitxom. Radi se o Basaričekovoj 12. Drugo, što mu je u vrijeme snimanja bilo 19 godina. Treće, što se još uvijek uočavaju krošnje davno srušenih stabala. Ima još. Ulica je makadamska, prije je bila blatna. Po njoj vozi dreš, kojeg ćete rijetko ili nikad vidjeti u gradu. Nogostup je onakav kakvim su ga vlasnici kuća napravili, nije bilo gradskog jednoobraznog uređenja. Ispred Basaričekove 12 bila je cigla. Jedan sitni detalj također podsjeća na djetinjstvo. U kući od cigle, bez vanjske žbuke, koja se nazire u lijevom uglu fotografije, na mjestu gdje je danas Obrtnički dom, nalazila se svojedobno i Škola učenika u privredi (ŠUP), a stanovala je i obitelj Škutin. ŠUP se nalazio i u zgradi desno (Basaričekova 14, Strujićeva, pa Belčeva i Petričevićeva) na kojoj se nazire balkon u polurotondi. Šegrti su igrali nogomet na livadici na kojoj će uskoro osvanujti rotor. U toj su zgradi stanovali i poznati prosvjetni radnici Aleksa i Dudaš s obiteljima, a jedno vrijeme i poznata obitelj Švec. Plot, koji vidite lijevo je od kuće bivše časne sestre, poljske učiteljice Marije Valašek, a tu se danas nalaze vrt, kuća i dječje igralište časnih sestara.
Bogata povijest na nekoliko četvornih centimetara slike.
Da, i bicikli su se vozili i onda. Sve u svemu sjajna minijatura koprivničkog života 1962. godine.
