Osim vlasničkih problema nad zgradama, vodila se i prepirka između gradskih i vojnih vlasti zbog mostova koji su iz utvrde vodili u podgrađa. Mostovi su s vremenom postali trošni i trebalo ih je popravljati. Vojna vlast to nije činila tvrdeći da njoj mostovi ne trebaju već da ih koriste koprivnički građani. Gradska uprava je tvrdila da mostove treba popravljati vojska, jer su ti mostovi bili njezino vlasništvo. Nakon što je vjerojatno oko 1776. godine vojska porušila stari pomični drveni most koji je od Velikih vrata vodio preko opkopa utvrde, bilo je potrebno načiniti novi čvrsti drveni most.
Oko 1779. godine je stanje drvenih mostova preko opkopa utvrde bilo jako loše. Za popravak i održavanje mostova bila je prvenstveno potrebna drvena građa, a grad Koprivnica nije posjedovao šume, jer su one bile pod upravom vojnih vlasti. Kada je gradski magistrat molio potrebito drvo, Vojno zapovjedništvo u Bjelovaru odgovorilo mu je 10. studenoga 1779. godine da drvo za gradnju mostova ne može nikako dobiti besplatno, već ako želi građevno drvo uz naplatu propisane takse neka se obrate šumaru Szirokyju ili zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije.
Gradski magistrat je 1. lipnja 1784. godine donio odluku kojom je vojnom eraru ponudio svotu od 3000 forinti kao odštetu za odstup vojnih zgrada u utvrdi i samu utvrdu, ali uz određene uvjete. Svotu od 3000 forinti grad bi vojnom eraru isplaćivao u ratama uz 5 % kamata na glavnicu. Drugi je uvjet bio da vojna vlast dozvoli gradu besplatnu sječu potrebitog građevnog drveta, kojim bi grad popravio ona dva mosta koji su toliko propali da su prava opasnost za građane, a vojska za njih ne mari, ne treba ih i ne želi ih sama popraviti. Za popravak tih mostova grad bi uz besplatno drvo morao izdvojiti veće svote novaca. Treći je uvjet bio da vojna vlast osigura za ovu pogodbu prijenos vlasništva utvrde i vojnih zgrada na grad Koprivnicu od najviše nadležne vlasti. Ako bi ugovor o otkupu bio poništen, vojna će vlast vratiti gradu isplaćeni novac, odnosno 3000 forinti. Gradski magistrat je postavio uz pogodbu i uvjet da grad bude oslobođen plaćanja poreza vojnom eraru koji je iznosio godišnje 454 forinte, jer će popravljanje i uzdržavanje mostova ionako grad mnogo koštati. Popravak i održavanje toliko potrebnih mostova koji su vodili u utvrdu postali su ponovo aktualni 1785. godine. Stoga se gradski magistrat u Koprivnici 1. siječnja 1785. godine obratio Vrhovnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu s molbom da naloži Vojnom zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije, da smjesta popravi dva gradska mosta, jer je istina da se baš ovo zapovjedništvo najviše njima služilo. U istoj stvari obratio se koprivnički gradski magistrat 31. siječnja 1785. i Ugarskom namjesničkom vijeću s molbom da intervenira kod Vojnog zapovjedništva Đurđevačke pukovnije kako bi ona popravila mostove grada, jer ih ona i najviše troši, a gradski magistrat u Koprivnici još uvijek nije dobio u posjed ni opkope, ni vojne zgrade. Stoga nije bilo pravo da samo gradski magistrat mora popravljati te mostove.
Ugarsko namjesničko vijeće odgovorilo je 2. svibnja 1785. iz Budima naloživši gradskom magistratu da odmah mora izvršiti popravak oba mosta i da određenu godišnju svotu ima uplaćivati vojnom eraru te da ubuduće više ne šalje slične pritužbe. Prema tome gradski magistrat nije imao drugog izbora nego da na svoj trošak na sebe preuzme obvezu popravka tvrđavnih mostova. S tim u svezi gradski magistrat se 23. kolovoza 1785. godine obratio Varaždinskom zapovjedništvu s molbom da naloži zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije da iz šume dade građevno drvo za popravak mostova koje je grad morao popraviti bez odlaganja.
