Ova slika praznog koprivničkog središnjeg trga, tada maršala Tita, danas Zrinskog, može vas zavarati, pa bi mogli pomisliti da Koprivnica nije imala ”društveni život”, tj. gostionica i buffeta u vrijeme kad se dio vas još nije rodio. Slika je iz 70-ih godina, a tada se cugalo iza zatvorenih vrata i debelih zidova. Općinski oci nisu dali terase, jer bi, rekli su, prašina padala u pića.
Kad smo agresivno agitirali za terase i upozorili da u Parizu nikoga ne smeta prašina, definitivno se dozvolilo postavljanje stolova i stolica ispred ugostiteljskih objekata. Istina je da su novinari, pokojni Ivan Peterlin Špic i potpisnik, na tribini što je održana u prostorima Galerije Koprivnica (koja je tada imala cijelu zgradu na trgu) potaknukli predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Julija Kuruca da preispita odluku o terasama. S Julijom se dalo! Terase su danas neizbježna slika lijepoga grada.
Slika je iz vremena kad je Sabolićev spomenik dominirao trgom, trgom se još prometovalo, a ispred parka posađene su jelke-zagađivači (“tipično” podravsko drvo, za kojima su, kad su srušene, tada tako zvani, zeleni (nije još bilo organiziranih), plakali).
