Zašto je ljudima tako teško izreći osjećaje, zašto je teško izgovoriti riječi poput Oprosti, Hvala, Volim te. Nasuprot tome svoje negativne osjećaje i frustracije slobodni smo izražavati bez ustručavanja, što čudi jer takvo se ponašanje ne odobrava, a sveprisutno je? I kao u Gibonnijevim stihovima: Moglo bi bit da je lakše umrit, nego ljudima reći oprosti.
Oprosti većina ne izgovara jer ih u tome priječi njihov ponos, jer misle da su u pravu, misle da se ne moraju ispričati. Isprika predstavlja znak slabosti i priznavanje poraza ili nelagodu. Iako se o oprostu i praštanju, u Bibliji puno govori, ona kao da je još uvijek strana. Kao što nam je teško ispričati se, tako nam je teško oprostiti drugome.
Hvala, riječ zahvale koju upotrebljavamo svakodnevno, ipak i ona nam teško prelazi preko usana ili ju shvaćamo olako, kao podrazumijeva se, pa na nju zaboravimo. Zahvalnost je nešto što su nas učili, a nismo baš usvojili, jer vjerujemo da stalno moramo imati više i više, da trebamo još, da ovo što imamo i da ono što drugi čine za nas je nešto normalno pa ni ne primjećujemo, možda smatramo da i ne čine dovoljno ili da je u opisu njihovog posla. Sjetiti se zahvaliti osobama oko nas na sitnim i nevidljivim uslugama, zahvaliti na njihovom postojanju u našim životima, na postojanju stvari oko nas ili na svemu što smo dobili tijekom života, čini nas sretnijima jer nas podsjeća na sve ono što imamo, ali smo zaboravili da je tu oko nas.
Volim te je riječ koju se bojimo izgovoriti da ne bi bili pogrešno shvaćeni, da ne bi bili odbijeni, da se ne bi ponizili, da se ne bi previše otkrili, da ne bi ispali slabi ili smiješni. Važno je biti ponosan, jak, čvrst, a izražavanje osjećaja je neprimjereno. Kada ste zadnji puta rekli nekome da ga volite – djetetu, mami, supruzi, suprugu, nekom posebnom ili sebi? Onaj osjećaj kad vam netko kaže da vas voli, iznenadi vas, osjećate se sposobnima, vrijednima lijepima. Ima li ljepšega od biti voljen i voljeti, biti zahvalan i biti u miru.
