Nimalo se ne razlikuje od vršnjaka, samo što je izduljen i mršav, trtaroš pred matematikom. Tako je Anđela Lenhard Antolin 1971. godine, u tekstu za Večernji list, opisala Zdravka Šabarića, naglasivši kako tada izrazito mladi umjetnik, 16-godišnjak, svaki slobodni trenutak provodi uz platno, boje i kist.
– Jedan neobičan, proročanski tekst. Napisala je kako se razlikujem od drugih jer sam bio mršav. A bio sam, iako to sada tako ne izgleda. Godine su učinile svoje. Danas mi fizionomija nije kao u gimnazijalca – prisjeća se uz osmijeh 67-godišnji Šabarić dok sjedimo u prostoru Muzeja grada Đurđevca, a okružuju nas upravo djela rođenog Hampovčana postavljena u sklopu izložbe otvorene povodom 50. godišnjice njegova bavljenja slikarstvom, umjetničkim radom i radom u kulturi.
Na tadašnjoj izložbi u sklopu Festivala mladosti – što je bila najveća kulturno-zabavna i sportska manifestacija mladih đurđevačke komune, objasnila je spomenuta autorica početkom 70-ih – u prostorijama čitaonice, posjetioci su zastajkivali pred Šabarićevim eksponatima.
– Za mene će se još čuti – istaknuo je, poprilično samouvjereno, ondašnji Zdravko za Večernji.
Svi su dolazili k meni radi dizajniranja, priča nam Šabarić
I zaista, za Šabarića se čulo mnogo, mnogo dalje od đurđevačke Podravine u kojoj je proveo i provodi životno-radni vijek. Svjestan kako će isključivo od umjetnosti teško živjeti, ali i iznimno radoznao i otvoren novim disciplinama, radio je sve i svašta. Pa i danas zamišlja scenarij u kojem je otišao u profesionalne vode, zatim pomičući glavu lijevo-desno potvrđujući nemogućnost ostvarenja na takvome putu.
Život ga je, tako, odveo u osnovne škole u Đurđevcu i Kalinovcu, kao i u gimnaziju u Đurđevcu gdje je bio nastavnik likovne kulture. U gradskim ustanovama, u Centru za kulturu, odnosno Muzeju obnašao je ulogu ravnatelja i voditelja galerije Stari grad. Bio je čak i predsjednik Turističke zajednice te izvršni direktor Picokijade. Popis ide unedogled, kao i popis likovnih kolonija čiji je bio sudionik i voditelj ili popis izložbi na kojima je izlagao, s time da su 42 bile samostalne, i to u, recimo, Rijeci, Opatiji, Koprivnici, Križevcima, Čakovcu, Zagrebu, Münsteru ili Pragu. Da ne zaboravimo, primio je hrpu priznanja i nagrada, objavio četiri grafičke mape te ilustrirao desetak knjiga za djecu i odrasle. Povodom okrugle, 50. godišnjice djelovanja objavljena mu je prigodna monografija, dok mu je za Dan grada dodijeljena Nagrada za životno djelo. Time ga u punome smislu riječi možemo zvati kulturnim djelatnikom!
– Kao klinac iskazivao sam interes prema likovnom izražavanju – vraća se opet u prošlost, dodajući.
– U osnovnoj školi, imao sam sreće, likovni mi je predavao poznati slikar Josip Turković. Uočio je moj smisao i interes – otkriva.
U Turkovićevu ateljeu, u Virju, bio je naučnik. Šegrt, kako bi se slikovito reklo. Učio ga je zanatu, ne samo slikarstvu, već općenito kreativnom izražavanju. Kako je, kaže, upijao poput spužbe, znanje je bilo sve veće, što je pratilo otvaranje vrata, jednih za drugima.
– Priroda posla je takva da sam upoznao mnoga velika imena. One kojima sam se gledajući u čitankama divio, kasnije sam imao priliku upoznati. Bila je to za mene silna radost, inspiracija. Jedva sam čekao doći doma i nešto napraviti. Kao u svakome poslu, prvo morate naučiti zanat pa vježbati – mudro zbori.
Kako je Turković nažalost prerano preminuo 1982. godine, tek je po potrebi za, primjerice, izradom plakata i sličnih stvari shvaćeno koliko će njegov lik, njegovo znanje i njegove vještine nedostajati zajednici. Šabarić je, eto, u tome trenutku već nešto usvojio, skromno će priznati.
– Svi su dolazili k meni radi dizajniranja – tvrdi umjetnik iz Hampovice, zainteresiran i za dekorativno oblikovanje, pripremu za tisak i heraldiku.
Posao koji voli
Nulla dies sine linea, veli latinski. Nijedan dan bez poteza, veli hrvatski. Tako Šabarić u par riječi opisuje svakodnevicu, neovisno o tome odnosila se ona na radno razdoblje života ili, s druge strane, umirovljeničke dan. Ako ništa, nema dana tijekom kojega neće barem promisliti o kreaciji. Slikarstvo je uvijek imalo primat, bez obzira na okolnosti.
– Posrećilo mi se pa sam obavljao posao koji sam volio. Radite ono što volite, a za to ste plaćeni – zadovoljan govori.
Tijekom gimnazije, a puno više u vrijeme studiranja na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirao na odjelu likovnih umjetnosti, oblikovali su ga mnogi, dijelom i isti oni čija je ukoričena lica promatrao.
– Ne zaboravimo, Podravina je tada bila pojam naive. Istovremeno su radili velikani poput Generalića, Večenaja ili Kovačića! – ne izostavlja Šabarić takve veličine, podsjetivši i na Lackovića.
Svaki se slikar prilagodi svojoj duši. Nema granice, u tome je čar umjetnosti
Tražim gazdu, Jezuš, Letač, Motiv iz Mičetinca, Dve sim dve tam, Put u Raj, Slušaj me!, Jene gore, drugi tam, Eskadrila, Speed, Tajna, Čerešnje, Levitacija, Duh Benjamina Franklina… Dio je to naslova Šabarićevih djela. Cijela evidencija, koju detaljno vodi, broji više od 2000 radova! Da je ispunio obećanje prema kojemu će se za njega čuti nadugačko i naširoko, potvrđuje kako mu se slike nalaze valjda na svim kontinentima, možda ih nema tek u Africi.
– Ne znam ima li slikarske tehnike kojom nisam radio, ali mislim da sam najviše uljanim bojama na platnu. Svaki se slikar prilagodi svojoj duši. Osim toga, tematika i način razmišljanja mogu te natjerati na upotrebu nove tehnike. Možda izmisliš svoju. Nema granice, u tome je čar umjetnosti – priča nam umjetnik čije je stopalo zakoračilo u najveće europske muzeje.
Znao je biti dosta provokativan, priznaje, ali to se nije vidjelo. Motivacija mu ni u jednome trenutku nije bila problem. Pronalazio ju je u raznim detaljima, čak i u Škrneclinu običnom, kako glasi naziv jedne slike. Obična papirnata kesica, siguran je Šabarić, može biti motiv. Simbolika i dubinska poruka nisu obavezni. Njihovo postojanje nije nužno. Iako, promotrimo li njegove slike, mogli bismo otkriti dublju priču.
– Na izložbe dolazim dvaput. Prvi se put nađem s društvom, razgovaram i diskutiram, a drugi put sam, u miru – govori, potpuno se otvarajući potvrđujući kako nerijetko bespotrebno zakomplicira sliku jer je kritičan.
– Ali, što mogu, takav sam – smije se.
Ne mora dijete doći i postati slikarom. Ali moraju podići glavu i vidjeti svijet oko sebe
Ostavio nam je dojam živahnosti, ispunjenosti, radosti i veselja. Mogao bi pričati cijeli dan, bez da mu postavimo pitanje. Iskreno vjerujemo kako je tijekom svojega mandata kao učitelj ostavio utisak na neko dijete, mladoga umjetnika kakav je i sam bio prije pet desetljeća. Možda je on, a da toga nije bio svjestan, odradio ulogu svojevrsnog mentora ili motivatora kakvim se njemu pokazao Turković.
– Ljudi koji rade programe za osnovnu i srednju školu ne razumiju. Svi odgojni predmeti premalo su zastupljeni. Najbogatije zemlje u odgojno-obrazovnom sustavu itekako daju pažnju programu likovnog obrazovanja. Ne odgojiš li i ne obrazuješ dijete u kreativnom smislu, nikada neće biti kreativno. Likovnim obrazovanjem stvara se kreativna osoba. Čovjek ne smije biti samo stroj, već mora misliti glavom – komentira.
Ne znamo samo je li i danas netko mršav i samouvjeren kako je Šabarić bio.
– Ne mora dijete doći i postati slikarom. Ali moraju podići glavu i vidjeti svijet oko sebe – zaključuje onaj koji taj svijet i danas, kao nekada, promatra širom otvorenih očiju, onaj čije se proročanstvo s početka, čini se, doista ostvarilo.
