“Felix, qui potuit rerum cognoscere causas” (Sretan je onaj koji zna uzroke stvari)
Nažalost u svakodnevnoj se praksi nerijetko pokazuje da „klasični“ reumatološki i/ili fizijatrijski terapijski pristup ne daje očekivani učinak. Iako razlog tome može biti i neodgovarajući odabir fizikalnih procedura ili drugih terapijskih postupaka, ipak se daleko češće radi o somatizaciji. Riječ je o prenošenju na tjelesno, psihičkih konfliktnih situacija u smislu lokalizacije na sustavu za kretanje.
Psihosomatika označava uzajamne odnose psihe i tijela. Svaki se tjelesni poremećaj može na neki način odraziti u psihičkoj sferi, a psihički u tjelesnoj. Psihosomatski procesi mogu biti osnova somatskim manifestacijama, odnosno mogu na njih odučujuće utjecati. Ova stanja relativno često ostaju neprepoznata. U našem svakidašnjem radu često se nametne rutina, a nedostatak vremena posvećenog pacijentu postaje uobičajen. Naši bolesnici traže više vremena, a preferirati bi trebalo indvidualan pristup.
Dijagnostički razgovor je forma poširene anamneze (uzimanje podataka o bolesti od pacijenta) bez ograničenja vremena. Za razgovor s bolesnikom naprosto ne postoji nadomjestak! Treba razgovarati s pacijentom, a ne mu samo govoriti. Jedino tako liječnik može uočiti i prepoznati psihičke konfliktne situacije – preopterećenje, strah od zahtjevnijih životnih i radnih situacija, nezadovoljstvo sadašnjim stanjem, situacija značajnog gubitka nekoga ili nečega, trpljenje pod nekim autoritetom, patnja u partnerskom odnosu, naznake depresije, itd.
Gotovo svi kronični reumatski bolesnici zaokupljeni su svojom bolesti. Obuzima ih strah od njezine progresije, bolova i funkcionalnog ograničenja te naginju depresivnom raspoloženju. Mnogo češće nego što mi liječnici mislimo, muči ih i sumnja da li se na planu njihova liječenja poduzima sve što treba i na pravi način. Stoga je važno da i suradnici liječnika – fizioterapeut i medicinska sestra budu educirani i sposobni dati bolesniku stručno utemeljeno objašnjenje vezano uz njegovu bolest. Oni su i u određenoj prednosti jer imaju neposredniji odnos s bolesnikom i s njime provode više vremena.
Da bi se potvrdila dijagnoza fibromialgije moraju biti ispunjeni slijedeći dijagnostički kriteriji :
1. Spontani bolovi u mišićima, tetivama i hvatištima tetiva koji traju duže od tri mjeseca u tri različite tjelesne regije.
2. Bolna reakcija na pritisak određenih točaka.
3. Psihopatološki nalazi (neuroza, depresija, strah, tjeskoba,…)
4. Normalni laboratorijski nalazi
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
TEL. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr