Renato je sluh izgubio kao jednogodišnjak, no to ga nije obeshrabrilo: Gdje god krenem uvijek se snađem, ako ne ide rukama ili čitajući s usana, tu su kemijska, papir i mobitel

Uzeli su me na probno, pokazalo se da mogu na mene računati i nakon dvije godine položio sam stručni ispit za muzejskog tehničara što i danas radim - kaže Renato

0
Foto: Ivan Balija
- Oglas -

Renato Horvat dugogodišnji je zaposlenik Muzeja grada Koprivnice raspoređen na radno mjesto muzejskog tehničara. Ako ste od onih koji vole umjetnost i posjećuju prostore gradske Galerije, onda vam je poznato da bez njegove asistencije ne bi bilo ni jedne postavljenje izložbe. Njegov je zadatak, u suradnji s kustosima, postaviti svako umjetničko djelo na svoje mjesto, ali odraditi i brojne tehničke poslove koje prethode do tog koraka, poput preuzimanja djela, a nakon što izložba završi ista pripremiti za transport.

Osim toga, on održava muzejsku opremu i pomagala, izrađuje zapisnike o preuzimanju muzejske opreme, fotografira izložbe, digitalizira zbirke, popravlja manje kvarove, a prema potrebi i nadzire prostore Muzeja. Osim prostora Galerije gdje je njegov radni kutak, obilazi i muzejske prostore u Hlebinama i Peterancu.

Sve to ne bi bilo ništa neobično da Renato nije gluha osoba. Upravo se ovog tjedna u mjesecu rujnu obilježava Međunarodnih dan gluhih i nagluhih osoba. Posjetili smo ga na njegovom radnom mjestu i u njemu dobro poznatom okruženju popričali o problemima i potrebama osoba koje ne čuju.

Renato Horvat
Foto: Ivan Balija
- Oglas -

Uvodno nam pojašnjava kako je u njegovom slučaju situacija specifična, on je gluh, ali ne i nijem, jer je govor razvijao još od malih nogu u zagrebačkoj poliklinici SUVAG, zdravstvenoj ustanovi u kojoj se provodi specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita osoba s teškoćama u govornoj komunikaciji.

Renato ima 50 godina, rođen je u Koprivnici, sluh je izgubio kao jednogodišnjak nakon čega ga je njegov životni put odveo u Zagreb.

– Kao mali primio sam injekciju i nakon toga izgubio sluh. Roditelji su me kao dijete poslali u Zagreb, k teti, kako bi završio osnovnu školu. Nakon osnovne završio sam srednju Grafičku u Zagrebu pa sam tamo neko vrijeme pokušavao pronaći posao, ali bezuspješno – pojašnjava Renato u kratkim crtama svoj put.

U Muzeju već 18 godina

U Zagrebu za njega posla nije bilo, ali mu se zato u Koprivnici ponudila prilika u Podravki. Tu je kratko radio, a onda su se napokon stvari poklopile.

– Bivši gradonačelnik Zvonimir Mršić pozvao me na razgovor i rekao da mogu probati raditi u Muzeju kojim je tada upravljala ravnateljica Draženka Jalšić Ernečić. Uzeli su me na probno, pokazalo se da mogu na mene računati i nakon dvije godine položio sam stručni ispit za muzejskog tehničara što i danas radim – kaže Renato koji je zaposlen 2004. godine zajedno s kolegom Stjepanom, koji je bio gluhonijem. Njih dvojica dobro su funkcionirali, baš kao što Renato dobro surađuje i komunicira s ostalih 15-oro u svom radnom kolektivu.

U pola stoljeća života sakupio je 23 godine radnog staža od čega punih 18 u koprivničkom Muzeju.

Foto: Ivan Balija

Kao što smo spomenuli, rođen je u Koprivnici, a ovdje živi i danas, s roditeljima. Nije se ženio, no razlog tome nije to što je gluh kako bi mislili neki, nego prvenstveno jer mu se više sviđaju pojam mira i slobode, otkrio nam je.

Muzej mu daje sigurnost i ovdje je zadovoljan. Već smo spomenuli da sa svima dobro komunicira, strpljiv je, svima pruža priliku da mu pomalo objasni što mu se žele reći budući da znakovni jezik ne govori nitko. Ekipi iz Muzeja od velike je koristi u slučaju da dođu gluhe ili gluhonijeme osobe jer je upravo on taj koji jedini može odraditi taj dio, u Muzeju, a takvih je situacija bilo. Da u njega imaju potpuno povjerenje potvrđuje i to što subotama i nedjeljamansamostalno prima goste u gradskoj Galeriji.

U njegovoj svakodnevnici nema puno toga što mu predstavlja problem, gdje god krene uvijek se snađe, ako ne ide rukama ili čitajući s usana, tu su kemijska i papir.

Mobitel od velike koristi, a tu su i papir i olovka ako zatreba

– Na jedan od većih problema naišao sam za pandemije korone kad su se morale nositi maske koje su prekrivale usta i nisam se mogao sporazumijevati kao inače, ali doskočili smo problemu uz pomoć olovke i papira, ali i moderne tehnologije poput mobitela koji mu je od velike koristi u komunikaciji. Veliku ulogu u mom životu ima i internet i njegovi alati poput emaila putem kojeg u većini slučajeva komuniciram s kolegama oko nekih većih zadataka – veli Renato.

Ono što mu pak predstavlja nelagodu u životu je promet i to pojačan, kakav se na koprivničkim ulicama može vidjeti oko 7 sati ujutro, kad brojni putuju na posao. On na posao stiže biciklom i budući da ne čuje, nelagodno mu se kretati prometnicama zbog vozila koja jure. No, ipak, jutra kad na poslu mora biti u to ranije vrijeme su rjeđa, u većini slučajeva gužvu uspije izbjeći jer u dane kad nema obaveza oko postavljanje kakve izložbe, radi od 10 do 18 sati.

Foto: Ivan Balija

Zadovoljan je svojim radnim mjestom, a posebice činjenicom da mu Muzej daje mogućnost napredovanja, stoga upravo ovih dana prikuplja sve informacije kako bi krenuo s edukacijom potrebnom za prekvalifikaciju u višeg muzejskog tehničara.

Budući da u Koprivnici ne postoji Udruga koja bi okupljala gluhe osobe, Renato je član Udruge osoba oštećena sluha Bjelovarsko-bilogorske županije. U svrhu obilježavanja Međunarodnog tjedna gluhih 2022., Udruga je za svoje članove, članove njihovih obitelji i simpatizere prošlog vikenda organizirala izlet u Pulu i Nacionalni park Brijuni. Priključio im se i Renato koji inače voli putovati. Ne vozi auto, ali je zato inicijator i organizator putovanja s prijateljima pa su tako i ovog ljeta posjetili Tučepe, Makarsku, Split, otok Brač…U njegovom širokom krugu prijatelja ima svakakvih osoba, gluhih, nagluhih, gluhonijemih, onih koji čuju, a većinom su iz Zagreba i Splita.

U svijetu oko 72 milijuna gluhih osoba

Svjetska federacija gluhih (WFD) prvi je put obilježila Međunarodni dan gluhih 1958. godine. Od tada se obilježava svake zadnje subote u rujnu. Kasnije je dan produžen na „tjedan“. Prvi svjetski Kongres WFD održan je u rujnu 1951. godine pa je donesena odluka da se proslava Tjedna gluhih održi u rujnu.

U svijetu živi oko 72 milijuna gluhih osoba, a u Hrvatskoj prema podacima Hrvatskog registra za osobe s invaliditetom 13.460 osoba s težim oštećenjem sluha. Cilj obilježavanja Međunarodnog dana i tjedna gluhih je podizanje svijesti javnosti o specifičnim problemima i potrebama gluhih osoba. Također se želi poboljšati njihov položaj u društvu i kvaliteta života, piše NZJZ „dr. Andrija Štampar“.

Kada je potrebno, Svjetska federacija gluhih primjenjuje posebne pravne ili upravne mjere kako bi osigurala da gluhe osobe u svakoj zemlji imaju pravo na očuvanje vlastitog znakovnog jezika, svoje organizacije te kulturne i druge aktivnosti.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
- Oglas -
 
 

Exit mobile version