Vrhunac priče je da se zaboravilo – sagraditi bolnički sedmi kat! Jest da nitko ne zna što bi trebalo biti na tom sedmom katu, ali čovjeka veseli kad čuje da su građevinari, investitori i ostali tako zaboravljivi da smetnu s uma takvu krupnu stvar i prirede svečano otvorenje – bez sedmog kata!
Uskoro stiže ljeto i vrijeme je za vedrije teme. Zato ćemo malo krenuti u prošlost od prije 25-30 godina. Iz caka koje su objavljivane u dnevnim novinama u rubrikama Pismo iz Koprivnice i Podravski feferoni, može se iščitavati način izrastanja jednog grada i kraja, u ovom slučaju Koprivnice i bivše općine Koprivnica, koja je obuhvaćala 13 sadašnjih općina iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Prva aktualnost su priče o koprivničkoj bolnici objavljeno 4. kolovoza 1985. godine.
Gdje je bolnički sedmi kat?
”Priče, što se šire nekim mjestom, prozvane čaršijskim, zanimljiva su ‘hrana’ za nedovoljno obaviještene, ali i za lakovjerne. Kad krene fama – teško će je zaustaviti bilo kakav demanti. Ni Koprivnica, dakako, nije toga pošteđena. Grad je dobio novu bolničku zgradu o kakvoj neka mjesta veličine Koprivnice mogu samo sanjati. Naravno, i građani su posegnuli u džep, ali bez sudjelovanja svih ostalih struktura, posebno privrede, teško da bi se taj program mogao ‘izgurati’.
Sva je sreća što je građanima u nekoliko navrata nakon otvorenja (kad je još bolnica bila prazna) omogućeno da razgledaju objekt, da se na vlastite oči osvjedoče o njegovoj vrijednosti, ali i da vide da je sve u njemu podređeno bolesnicima.
Nakon toga ipak su počele priče o visokom komforu za liječnike koji, međutim, čak i svoju garderobu odlažu u zajedničkim svlačionicama, a da se o vlastitim prostorijama i ne govori. Počelo se govoriti i o prokišnjavanju, što je djelomično točno i nije nikakva tajna. Međutim, priče su poprimale razmjere kao da u najmanju ruku valja srušiti bolnicu i sagraditi novu koja neće prokišnjavati.
No, i to bi se dalo prožvakati.
Vruhanc priča je da se zaboravilo – sagraditi sedmi kat! Jest da nitko ne zna što bi trebalo biti na tom sedmom katu, ali čovjeka veseli kad čuje da su građevinari, investitori i samoupravljači tako zaboravljivi da, eto, smetnu s uma takvu krupnu stvar i prirede svečano otvorenje i govore – bez sedmog kata.
Međutim, sve priče zamru kad se dođe bolestan u taj objekt. Tada i najnevjerovaniji Toma mora priznati da nigdje neće naći komforniji smještaj. A iz Koprivnice se sve rjeđe odlazi po pomoć u druge medicinske ustanove, osim u zaista nužnim slučajevima.
Pustite, ljudi, liječnike da rade, a sedmi kat, ako treba, dogovorit ćemo se pa ga sagraditi!”
Evo, 30 godina poslije toliko je novoga sagrađeno i uređeno u bolnici da se može računati kao – sedmi kat!
Kad je, zapravo, vagon prvog razreda?
Priča je iz istog vremena, ali zakleli bismo se da je bila aktualna do nedavno.
”Koprivničani, Križevčani i ostali jedva čekaju trenutak kad će ‘poteći’ struja električnim vodovima željezničke pruge Dugo Selo – Botovo. Čekaju nestrpljivo samo zbog brže veze sa Zagrebom. Komfor je već sada zagarantiran. Vlakovi su udobniji, put siguran.
Uveden je i jedan odličan vlak za poslovne ljude koji kreće iz Koprivnice u 6,50, a trebao bi stići u Zagreb u 7,50. Međutim, sada kasni dvadesetak minuta, jer ‘dizelica’ ne može postići brzinu električne lokomotive. Privremeno je uvedeno četiri-pet vagona. U početku drugog razreda, a onda je osvanuo i jedan prvog razreda. Truckajući se na drvenoj klupi do Zagreba putnik razmišlja kako je lijepo mogao kupiti kartu prvog razreda i udobno provesti taj sat i četvrt. Stoga drugi puta pita na blagajni (u Koprivnici): ima li taj vlak 1. razred?
– Nema, samo drugi!
– Ali ja sam posljednji put vidio da ima i prvi razred.
– Ne znam o tome ništa, kod mene takve obavijesti nema!
I tako putnik kupi kartu 2. razreda i – gle čuda – konstatira na peronu da vagon 1. razreda ipak postoji. Sjeda u nj i čeka konduktera.
– Znate, ja ovaj, rekli su mi da 1. razreda nema, pa…
– Ništa, ništa, u redu je – i kondukter ne naplati razliku.
U zao čas – pomisli putnik – jer evo kontrolora! U strahu pruža kartu 2. razreda i grozničavo razmišlja kako da ‘izvadi’ konduktera koji mu nije naplatio dodatak.
– Hvala, u redu – reče kontrolor i službeno pozdravi.
Priča nije gotova. Putnik ponovno putuje u Zagreb i ponovno pita na blagajni postoji li vagon 1. razreda. Odgovor je isti – ne postoji. Ipak, putnik inzistira i kupuje kartu 1. razreda, jer zna da vagon postoji, a zna da postoje i kondukter i kontrolor.
Prije ulaska, za svaku sigurnost, provjerava s kondukterima na peronu:
– Je l’ znate da onaj za blagajnom ne zna da imate vagon 1. razreda?
Odgovor je zapanjio putnika:
– Ima vagon, ali ne treba kupovati kartu 1. razreda, vrijedi ona 2. razreda!
Pružajući kartu kondukteru putnik se blesavo osmjehnu, a kondukter cvikajući kartu 1. razreda uzvrati sažaljivim osmjehom.
Što je najgore svi su u pravu: i putnik, i blagajnik, i kondukter i kontrolor…
Pišemo ovo jer smatramo da je pravi putnik – dobro informirani putnik!”
Po zubu stanovnika
Ovaj tekst je objavljen 18. ožujka 1985. godine. Radi razumijevanja upozoravamo da je osamdesetih godina bila nestašica nekih artikala, kao kave, deterdženata i ulja, pa otud i njihovo spominjanje u tekstu. Zanimljivo je da ni tada metropolski urednici i lektori (makar bili i iz Podravine) nisu odobravali lokalizam ”Koprivničanci”, dok se na TV i na radiju uporno naglašavalo Koprivnicu na prvi slog, Koprivničanci su svugdje bili Koprivničani, a Virovci – Virjani, kasnije i Ždalčani – Ždalani!
”Informacija o praznim ili punim prodavaonicama prošla je u općinskim organima Koprivnice gotovo bez rasprave. Nečega je bilo više, nečega manje, kupci uglavnom šute, jer ima kave i ulja i čokolade i deterdženta, a čak se nađe i margarina. ‘Izvor’ je preuredio robnu kuću i sada je nalik na slične dobro opskrbljene za kojima su Koprivničani uzdisali. Tehnička roba, tekstil i porculan, uz druge srodne proizvode, dobro je prezentirana, a iduće godine bit će preuređena i samoposluga. Jedino, kažu prodavači, kupci su postali izbirljivi: kupuju samo ono što je nužno i jeftino. Prošle godine prodano je 79 televizora u boji i 351 crno-bijeli, 85 hladnjaka i samo 41 zamrzivač!
Nije, međutim, jasno gdje građani kupuju sapun i pastu za zube. Pretprošle godine, naime, prodano je po stanovniku 1
,6 sapuna i 1,3 paste za zube, a prošle godine taj je odnos poboljšan na 1,7 komad. Ove godine gleda se na čistoću optimističkije, jer je u planu prodaja 1,8 komada sapuna i čitave dvije tube paste za zube po zubima stanovnika. Kroz te zube prošle godine prošlo je 2,3 kg južnog voća, ali zato kila i pol crne kave.
I tu je tajna: Koprivničani su prali zube – kavom!”
Fotografirao nekad i napisao nekad i sad Ivo Čičin-Mašansker
