Mladom Davidu Arapu tata toga dana nije vjerovao. Ma zezaš me, odgovorio je uzevši iz ruku desetogodišnjeg dječaka papirić s telefonskim brojem. Bila je to svojevrsna ulaznica za Slaven Belupo. Kako je Charlie sanjao o posjećivanju Tvornice čokolade Willyja Wonke, tako je David, poput milijuna drugih mladih nogometaša, sanjao nogometni san.
Rođeni Virovac živio je stotinjak metara od igrališta Podravca. Jedino prirodno – doduše, u najkošarkašijem selu u Hrvatskoj – bilo je kročiti na travnjak, skompati se s domarom i postati nogometašem. Tako je i bilo.
Pet godina predstavljao je mlade virovske uzraste. Zabavljao se poput ostalih vršnjaka koji loptu naganjaju kao da sutra ne postoji. Neozbiljno i dječački. No čini se kako je u njemu čučao talent prepoznat na turniru u Koprivnici od strane jednoga od Slavenovih trenera. Pozvao je Davidove roditelje, a oni dogovorili prelazak. U dugovječnom koprivničkom prvoligašu proveo je 13 godina. Period mlađih uzrasta pamtit će po treneru Zvonimiru Keleku, pod čijim su vodstvom stariji pioniri osvojili naslov prvaka sjeverne Hrvatske, nadigravši tada dominantni Varteks.
U prvoj momčadi Slavena trenirali su ga Ante Čačić, Željko Kopić i Tomislav Ivković
Brzinski nas je razgovor u koprivničkom kafiću – u koji je stigao iz Bjelovara, grada u kojemu sada živi – odveo do seniora. U prvu momčad povukao ga je Ante Čačić, o čijoj su se stručnosti pri preuzimanju i vođenju hrvatske reprezentacije postavljala nebrojena pitanja.
– Ljudi svašta pišu, posebno nezadovoljni. Meni je s njime bilo dobro raditi. Ne bi trenirao reprezentaciju da nije bio spreman – kaže Arap kojega je Čačić gurnuo u žrvanj protiv Rijeke, kada je odradio svih 90 minuta, a momčad izvukla bod.
Posudba u redove Koprivnice nije mu smetala. Dapače, ističe kako je u tome stadiju karijere najvažnije igrati, ne sjediti na klupi. Zahtjevan je prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet. S time na umu, do kraja premijerne seniorske sezone upisao je svega 34 minute.
Prvu polovicu 2015./2016. proveo je uglavnom na klupi, da bi mu u drugoj češće povjerenje ukazao današnji strateg Dinama Željko Kopić. Kopanjem po arhivama Transfermarkta otkrit ćemo da je prvijenac postigao u razbijanju zaprešićkog Intera. Zanimljivo je, također, istaknuti utakmice s Cibalijom i Splitom, u kojima je Arap oko ruke imao kapetansku vrpcu.
U listopadu 2017. svlačionica Slavena funkcionirala je prema uputama trenera Tomislava Ivkovića. Danas će Arap reći kako mu je on, jedini vratar koji je dvaput obranio udarce Diega Armanda Maradone s bijele točke, prvi pružio pravu priliku.
– Vidjela se razlika u radu Kopića i Ivkovića. Od treninga do odnosa prema igračima. Recimo, kod Kopića je bilo dosta suhog trčanja, što igračima nije drago. Kod Ivkovića smo praktički sve radili s loptom. Sviđao mi se, nikome nije dao određivati tko će igrati. Izgradio je ime, suosjećao s ekipom… – prepričava Arap, otkrivši kako je Božo Musa imao najjača pluća prilikom dugih trkačkih etapa.
“Nisam imao živaca”
Arap danas priznaje da je očekivao veću minutažu kako su sezone odmicale.
– Ne bih ništa rekao da su bili igrači većeg pedigrea. Od njih možeš samo učiti. No dovlačili su se igrači iz drugih liga, iz ekipa koje su ispadale. Čim se nekoga dovede, u prednosti je u odnosu na domaćeg igrača. Sada se to promijenilo, iako nedovoljno. Lakše je domaće staviti na tribine, oni će čekati šansu – misli Arap, uvjeren kako je opravdao pruženu minutažu.
– Nikada nisam imao vjetar u leđa: roditeljski, kumski, agentski… Sve što sam napravio, napravio sam svojom zaslugom. Koliko sam igrao, igrao sam. Prošlo je vrijeme – dodaje.
Krajem lipnja 2018. godine raskinuo je ugovor s klubom u kojemu je, u tome trenutku kao 23-godišnjak, proveo više od pola života.
– Očekivali su ostanak, nudili su mi godinu plus dvije. Znao sam kakve su uvjete imali određeni igrači. Nisam želio ići ispod svojih. Pokušali su ih korigirati, ali sam se zahvalio i naša je suradnja završila. Nisam želio čekati, slušati obećanja. Jednostavno, nisam imao živaca – prepričao nam je, tvrdeći kako je Ivković inzistirao na njegovu ostanku.
– Čuli smo se par puta nakon odlaska. Rekao sam mu: “Vi ovisite o rezultatu. Bit ćete par mjeseci, a ja ću morati ostati godinama.” Kazao mi je da bi razgovarao s klubom o mojim uvjetima. Mislio je kako sam trebao pokazati bezobrazluk, potpisati i prihvatiti šansu koja mi se pružala – ispričao nam je.
Transfermarkt veli kako je Arap upisao 59 nastupa u Prvoj HNL. U njima je, u različitim periodima, pasove izmjenjivao s imenima kao što su Filip Ozobić, Kristijan Bistrović, Dario Melnjak, Nikola Katić, Ivan Dolček, Zvonimir Šarlija… Svi su oni ostvarili manje ili veće transfere u inozemne sredine. Istinska legenda, prije svih, jest Davor Vugrinec, svojevrsni mentor čiji je zalazak karijere pratio iz prvoga reda.
– I s tih 39 godina, a borili smo se za ostanak, držao je ekipu iznad vode. Kao sada Ivan Krstanović – sjetio se Arap, potvrdivši kako je strijelac 145 pogodaka u HNL-u bio pravi profesionalac iz čijih se usta nikada nisu mogli čuti nepotrebni prigovori.
Trenirao je s Lewandowskim, Neuerom, Kimmichom, Vidalom…
Odlaskom iz Slavena, pojavila se priča prema kojoj je Arap otišao na probu u drugu momčad minhenskog Bayerna. Da nije riječ samo o naklapanju, sam nam je potvrdio.
– Taman su im počele pripreme. Jedna polovica bila je na turneji u Sjedinjenim Američkim Državama, a druga u Bayernovu kampu – započinje Arap.
Probu u redovima jednog od najboljih kolektiva ispregovarali su njemački agenti s kojima je surađivao. Tjedan dana trenirao je s drugom, ali i prvom ekipu. Bili su u njoj igrači čija bi vam imena mogla upaliti lampicu nad glavom. Od Roberta Lewandowskog i Manuela Neuera, preko Joshue Kimmicha do, primjerice, Artura Vidala. Kratak period ostat će mu doživotno iskustvo. Logično radoznali, zamolili smo ga za priču-dvije. Kako dišu ti nogometni bogovi?
– Po govoru tijela na treninzima, rekao bih da je čekao hoće li ići ili ne. Na kraju nije, što je možda ispalo dobro – rekao je Arap za Lewandowskog o čijem se odlasku u Real Madrid spekuliralo.
Protagonist druge priče bio je čuveni borbeni Čileanac.
– Po Vidala je dolazio vozač. Nisam mislio da je u Njemačkoj baš takva pomama za nogometom. Ispred trening-kampa čekalo nas je 200-tinjak navijača. Vidal je brzo pobjegao u automobil. Kada je krenuo, doslovno su ga ganjali pola kilometra – još uvijek zapanjen ispričao nam je Arap.
Godinu dana proveo je u Sloveniji
Godinu dana Arap igrao je u susjedstvu, u Rudaru iz Velenja. Slovensku ligu, a u njoj je prikupio 25 nastupa, smatra slabijom od HNL-a. Istovremeno, vjeruje u njezinu isplativost u smislu razvoja mladih igrača.
– Kada sam došao prodali su trojicu-četvoricu, a nisu doveli praktički nikoga. Bilo je teško, borili smo se za ostanak – prisjeća se.
Takav rasplet sezone usmjerio je Rudar k mladim snagama. Plan je bio razvijati domaće igrače koje mogu prodati.
– U to sam vrijeme imao stotinjak nastupa u prvim ligama. Nisam imao volje čekati priliku pokraj dečka koji gotovo nije okusio seniorski nogomet – govori o razlogu sporazumnog raskida s klubom iz Velenja.
Ako do 30. godine financijski ne ostaviš nešto iza sebe, postavlja se pitanje gdje si bio i što si radio, kaže
Početkom srpnja 2019. bio je, dakle, bez kluba. I tako idućih godinu dana, u što se ugurao početak nesretne pandemije.
– Bio sam u kontaktu sa, stvarno, 50-ak agenata, a imao sam potpisano sa svojim agentom. Jednostavno se nije realiziralo ono što sam očekivao, a ispod uvjeta koje sam tražio mi se u doba korone nikamo nije išlo – priča.
Nudile su mu se destinacije s pet-šest strana, poput klubova iz Bugarske, Rumunjske ili Malte.
– Financijski mi nije bilo isplativo. Nogometna su primanja, uspoređujući poslove, dobra. Međutim, treba gledati dugoročno. Ako do 30. godine financijski ne ostaviš nešto iza sebe, postavlja se pitanje gdje si bio i što si radio. Nemaš li ništa od toga, krećeš ispočetka. Nije mi imalo smisla ići nekamo ako se financijski ne isplati. Igranje prve lige nije interesantno ukoliko nije popraćeno onime čime bih bio zadovoljan. Radije ću biti ovdje, igrati nižu ligu i možda riješiti posao i znati da sam tu i radim. Ne igra mi se za nogometni kikiriki – mišljenja je Arap.
Nogometni san koji je snivao, san o profesionalnom i zapravo glamuroznom životu, polako nestaje. Dojam je kako Arap ne žali, već razmišlja potpuno trezveno.
– Kočilo me, možda, što sam u to doba imao agenta. Čim vide da imaš potpisano, ne žele se uplitati. Možda sam ostao između dvije vatre – agenta s kojim sam potpisao i onih koji su se javljali, a nisu željeli ništa više. Bilo pa prošlo – gotovo odmahuje rukom.
– Kao mladi igrač ne možeš znati tko će se truditi oko tebe, a tko čekati hoćeš li proigrati i praktički se sam prodati – dodaje.
Nastupanje u Trećoj HNL ne vidi kao neuspjeh
S takvim stavom, sa željom za životnim ostvarenjem nevezanim isključivo za nogomet, vratio se onamo gdje je sve počelo – u Virje.
– Ne gledam to kao neuspjeh, nije me sram. To je moj put. Volim nogomet, igrat ću ga dokad ću moći, bilo to u prvoj, drugoj ili trećoj ligi. Zaslužio sam biti gdje sam bio. Okolnosti su bile takve. Život, ne može se svima poklopiti – svjestan je.
Bio je praktički kralježnica mlade momčadi koja je u zadnji tren izbjegla začelje Treće HNL Sjever, da bi danas bila stabilan trećeligaš. Arap je, pak, preselio u redove Bjelovara, jednoga od klubova čiju je ponudu i ranije imao na stolu. Spojio je time ugodno s korisnim, uzevši u obzir da je par mjeseci ranije počeo raditi u bjelovarskoj pošti. S trenerom Nikolom Papcem na čelu Bjelovar je ciljao vrh. No došlo je do određenih turbulencija u svlačionici, uslijed čega je iskusnog stručnjaka zamijenio Luka Bilobrk.
– Treća liga je radna liga. Igrači su, vidi se, spremni. Trenira se i ulaže. Kao i prva liga, mislim da će iz sezone u sezonu biti na sve višem nivou. Profesionalnim igračima cijeli je dan podređen tome. U trećoj većina radi ili ide na faks. Ima zanimljivih igrača kojima se, eto, nije poklopilo – smatra.
Dotaknuo se na trenutak zaokreta u Slavenovoj politici, otpočetka natjecateljske godine usmjerene prema domaćim igračima poput Matea Kocijana i Mihaela Mlinarića. Njega, kaže, nisu kontaktirali niti je on to očekivao.
Ne promijeni li se nešto, Arapov fokus bit će na drugim sferama života. A nogomet će, kako i veli, uvijek igrati.
