Snažna obrtnička udruženja – cehovi jedna su od oznaka kasnog feudalizma, a njihov sjaj počinje tamnjeti tek u drugoj polovici 19. stoljeća prodorom inovacija industrijske revolucije. Cehovi su privilegirane organizacije koje su okupljale obrtnike u istom gradu iste ili srodnih struka. Cehovi su regulirali proizvodnju, određivali kvalitetu i kontrolirali cijenu i način prodaje proizvoda svojih članova. Cehovi su regulirali tržišta određujući cijene proizvoda isključujući nelojalnu konkurenciju. U njima je vladala određena hijererhija po srednjovjekovnom uzoru: majstor, djetić (kalfa, pomoćnik), učenik (šegrt, naučnik, dječak), a određivali su radne uvjete za pomoćno osoblje te odnose između majstora te kalfa i šegrta. Na čelu ceha je bio cehmeštar, biran od majstora po posebnom statutu danom od vladara.
Zahvaljujući politici bečkog dvora, koji je uvidio korisnost ovih obrtničkih udruženja za državu, kao i niza drugih ekonomskih faktora, cehovi su postali privilegirane organizacije pojedinih struka. Osim izravnog angažmana cehovskog udruženja u životnoj svakodnevici svakog majstora, cehovi su obavljali i neke zajedničke ekonomske funkcije. Oni su često organizirali zajedničko opskrbljivanje sirovinama svojih članova, pa i tržište za gotovu robu. Unutar nekih cehova postojala su i udružena proizvodna sredstva u nekoliko obrtničkih radionica. Svojim krutim pravilima ceh je određivao broj šegrta i djetića, njihove nadnice, trajanje radnog vremena, mnoge elemente društvenog života miješajući se čak i u privatni život obrtnika.
Ponašanje i život u cehovskoj organizaciji regulirani su brižljivo sročenim i od najviših dostojanstvenika potvrđenim pravilima, štatutima ili artikulušima. Šegrtovanje kod majstora obično je trajalo oko tri godine, pod poslovičnom stegom gazde i gazdarice. Nakon nekoliko godina šegrtovanja i položenog djetičkog ispita, koprivnički (i drugi, dakako) djetići morali su obavezno proći kalvariju barem trogodišnjeg rada kod majstora u nekom drugom gradu ili trgovištu.
Izučeni kalfa nije smio ostati u Koprivnici, već su ga cehovske norme primorale “vandrati” u Zagreb, Graz, Maribor, Nagykanizsu, Zalaegerszeg, a ponešto u Varaždin, Legrad, Križevce, Prelog ili u još koje bliže trgovište. Neki gradovi, pa tako i Koprivnica, imali su izgrađene posebne hospitiume u kojima su pretežno stanovali i hranili se ovi obrtnički vandraši.
Nakon obvezatnog vandranja, koje je trajalo i preko pet godina, u kojem su razdoblju djetići u vrlo teškim uvjetima stekli skromna financijska sredstva, vraćali su se obično u Koprivnicu kako bi ishodili primanje u ceh. Cifrasta varoška i cehovska pravila tražila su od njih da prvo moraju biti primljeni među “plemenite purgare”, za što su morali ispuniti određene uvjete, a također je trebalo položiti majstorski ispit. Valjalo se solidno pripremiti za izradu remek-djela ili “majsterštika”. Bio je to uzoran rad predmeta iz struke bez greške, a kvaliteta je bila strogo kontrolirana i propisana u cehovskim pravilima.
Kada je zadovoljio strogu cehovsku komisiju, pravila nametnute igre stavila su novopečenog majstora praktički na prosjački štap. Pristojbe koje su se plaćale prigodom primanja “med meštre” bile su toliko velike da je mukotrpna višegodišnja ušteđevina s potucanja po bijelom svijetu bila jedva dostatna da ih pokrije. Mladi majstor trebao se i oženiti, ukoliko je želio imati ugleda i dovoljno posla – a ženidba je opet stajala najčešće pravo malo bogatstvo. Stoga je bilo mnogo slučajeva da razmjerno mladi kalfe (majstori) žene udovice starijih majstora i time naprosto nasljeđuju već uhodanu radionicu i obrtni kapital. Tako se konačno zatvarao krug: novi majstor (gospodar bez gospodarstva) ostvarivao je svoja dobra maksimalnom stegom nad podložnim mu šegrtima i djetićima. Plaće djetićima bile su niske, a radno vrijeme nedefinirano, uglavnom tako dugo kako je to odgovaralo gazdi.
Zanimljiva je i unutrašnja organizacija, odnosno upravno i kontrolno funkcioniranje koprivničkih cehova, koji su bili poznati po disciplini i krutoj stezi. Cehmeštar je bio diktator među ostalim majstorima. Ukoliko se njegova riječ nije slušala i izvršavala neposlušan majstor ili djetić plaćali su određene kazne. Za ceremonijalne dužnosti – procesije, povorke, pogrebe, inauguracije i sl. – birali su se i tzv. dekani, uglavnom iz redova mlađih majstora. Uglačana strana cehovske medalje bili su i razni unutarcehovski rituali i proslave, primjerice u povodu biranja cehmeštra. Pri tome je važnu ulogu igrala otvorena cehovska škrinja, a ona je za ceh predstavljala pravu relikviju jer su se u njoj čuvali artikuluši, zapisnici sa sjednica, popisi dužnika, tablice s oznakom ceha kao i cehovska blagajna. Osim škrinje, ceh je kao svoje osnovno vanjsko obilježje imao još i ukrašenu zastavu i vrč s karakterističnim oznakama djelatnosti i zaštitnika, zatim pečat itd.
