Vedrana Beg ili kako mali čovjek može pomoći u globalnoj krizi

To je samo jedan od načina da opravdamo taj naziv čovjek koji smo dobili rođenjem. Botovo je bilo prava prilika da pokažemo da to u stvarnosti jesmo – istaknula je Vedrana Beg.

Iako Botovom više ne prolaze migranti, dojmovi su još uvijek svježi i zauvijek su promijenili živote mnogih koji su svakodnevno boravili ondje pomažući brojnim ljudima u bijegu. Jedna od njih je i Vedrana Beg, asistentica u nastavi iz Koprivnice, koja je s nama podijelila svoje iskustvo i razloge zašto je uopće odlučila svakodnevno pomagati ljudima koje ne poznaje.

– To je samo jedan od načina da opravdamo taj naziv čovjek koji smo dobili rođenjem. Botovo je bilo prava prilika da pokažemo da to u stvarnosti jesmo. Uostalom, bilo bi mi jako teško ostati doma 20 kilometara od granice gdje prolaze gladni i promrzli ljudi i djeca, znajući da će tu blizu mene netko biti zahvalan za bocu vode ili tople čarapice – naglasila je Vedrana koja je na Botovo krenula s dolaskom prvog vlaka, a otišla s odlaskom zadnjega.

Tog prvog dana, nakon konzultacija s poznanicom o prehrani sirijskog naroda, Vedrana i njen suprug Vedran pozvali su apsolutno sve susjede da im pomognu koliko i kako mogu i u roku dva sata uspjeli su napuniti auto i krenuti put Botova. Idućih dana normalno su odlazili na posao, a u svakom slobodnom trenutku tražili su i primali donacije brojnih prijatelja i poznanika iz cijele Hrvatske u obliku hrane, vode, odjeće i higijenskih potrepština i dočekivali vlakove pune nesretnih ljudi.

– Ni u jednom trenutku nismo se pitali možemo li mi to – prisjeća se Vedrana i objašnjava kako su poslije svakog Botova emocije bile izmiješane, ali nije bilo vremena za razmišljanje ili plakanje jer su dolasci vlakova postajali sve češći, a brojevi vagona sve veći.

Zadnji tjedan, odmah nakon što su na društvenim mrežama kreirali zajednicu “Help ever, hurt never”, u pomoć su im pristigle dvije švicarske nevladine humanitarne organizacije “Be aweare and share” i  “CERIBA” s velikom količinom humanitarne pomoći. Sve te mlade humaniste, Vedrana i njen suprug primili su u svoj dom i zajedno su pripremali potrepštine za svaki nadolazeći vlak od kojih je svaki vozio tisuću ljudi.

– S obzirom na ogromnu količinu ljudi koja je prolazila kroz Botovo, ništa negativno nismo doživjeli, dapače, uvijek su nam prilazili i zahvaljivali, a djeca su nas grlila i ljubila. Oni su zahvalan narod i nije im čak ni toliko bitno da li mi u tom trenutku imamo nešto za njih, bili su zahvalni samim time što smo mi tamo zbog njih – istaknula je Vedrana i objasnila kako je od njih mnogo naučila o iskrenosti, dobronamjernosti i ljubavi.

Sve do predzadnjeg dana, prisjeća se Vedrana, Botovo je za nju i njezine prijatelje volontere bilo mjesto susreta i dijeljenja, uzajamnog primanja i davanja, ali toga dana, kada su se u medijima pojavile prve ozbiljne naznake zatvaranja granice s Mađarskom, obuzela ih je neopisiva tuga i tada su po prvi puta svi plakali. Shvatili su da su se te večeri opraštali s Botovom. Iduće noći, pod vedrim nebom punim zvijezda, Vedrana i njezini prijatelji ispratili su ljude s posljednjeg vlaka i zahvalili se policiji, vatrogascima i djelatnicima željezničke postaje.

– Botovo je bilo posebno mjesto, planet u planetu i mislim da nitko nikad neće moći zaboraviti Botovo, a mi idemo dalje jer ništa se nije zaustavilo – zaključila je Vedrana koja svakog vikenda i dalje odlazi pomagati ljudima koji bježe od rata u svojoj zemlji u neki novi i bolji život.