U ovoj toploj zimi, gotovo nestvarno izgledaju scene Plitvičkih jezera prije samo dvije godine u ovo doba.
Hladan zimski dah skrutio je i najveće i najmoćnije plitvičke slapove. Najljepša scena ovog nacionalnog parka pruža se s vidikovca na Ulazu. Veliki slap visine 1,78 metara (zvan i slap Plitvice) s kojeg se inače razlijeva vodena zavjesa, a sprej nadaleko osvježava i vlaži, sada je u posvemašnjem stisku zime. Tek mali mlaz vode odaje negdašnju silinu, sada u potpunosti ukroćenu. Ogromne sige, negdašnje krijeste slapova, i po nekoliko metara vise s krševitih litica, izgleda da će se svakog trena odlomiti, no dovoljno su čvrste. Ipak, oprez, priroda je nepredvidiva. I Sastavci, gdje se ovaj slap ruši i spaja s posljednjim jezerom, sada su ledeno grotlo, gdje se u igri svjetla i ono malo tekuće vode javlja u gotovo nestvarnoj plavoj, tirkiznoj nijansi. Ledene oblike zaleđenih slapova, koje su oblikovali hladni zimski dani, teško je opisati pa čak i bujnoj mašti ponestaje inspiracije.
Led blista na vedrom nebu, kao more modrom, bez trunke vlage. Udaljeni planinski vrhovi, skriveni inače sivkastom maglicom i vlagom u zraku, sada bliješte na suncu. Oči trpe najviše od snijega na samim jezerima. Obale su sada gotovo neprepoznatljive, oštre konture stijena i bilja sada su snježne obline. No ta ljepota može biti varljiva – pogrešan korak i čovjek se u trenu nađe na ledu. Za najjačih zima debljina leda izdržala bi i težinu čovjeka, no nikako ne treba provjeravati. Ne samo zbog sigurnosti već i strogih pravila zaštite prirode nacionalnog parka. Izvan očišćenih staza kretanje bi bilo gotovo nemoguće jer debljina snježnog prekrivača zna premašiti i metar.
