Mura je uz Dravu dio regionalnog Parka Mura Drava te Rezervata biosfere Mura Drava Dunav, poznata po svojim meandrima i očuvanoj poplavnoj nizini s mrtvicama i meandrima, na kojoj još uvijek viđamo vodomare, vidre, dabrove…
Mura je sačuvala velik dio svoje prirodnosti jer je, kao i Drava, bila granica prema zemljama Varšavskog pakta i stoga pošteđena velikih intervencija čovjeka. Rijeka još obilato meandrira, luksuz koji si mnoge nizinske rijeke više ne mogu priuštiti. To je izrazito suprotno izgledu Mure u Austriji i Sloveniji, gdje je na toj srednjoeuropskoj rijeci do sada izgrađeno čak 26 brana, nekoliko ih se gradi ili se planira izgraditi. Iako je uzvodno sputana ustavama i regulacijama, u Hrvatskoj je Mura još uvelike živa rijeka. Najbolji način da se doživi rijeku jest spuštanje čamcima. Struja je jaka, ali ne i preopasna, pogotovo ako se hvata matica na vanjskoj strani meandra. S druge strane rijeka je sporija, ponekad čak teče prema natrag te se ovdje taloži sediment – pijesak i šljunak. Na tim mjestima ljeti iz vode izviru gole naslage sedimenta – šljunčani prudovi, iako nisu tako česti i veliki kao na Dravi.
Od Goričana prema ušću u Dravu, izuzevši Kotoribu, više nema naselja uz rijeku. To je carstvo polja, šumaraka, živice i mrtvica. Jedna od većih mrtvica je Senjar, koja polukružnim oblikom vjerno pokazuje da je nastala od negdašnjeg meandra. Zadnji kilometri Mure ipak odolijevaju čovjekovu djelovanju, barem s hrvatske strane. Drava i Mura polako se približavaju, mjestimice teku paralelno, te ostavljaju mali dio kopna, previše uzak i pod velikim utjecajem obiju rijeka da bi ga ljudi naselili ili barem pretvorili u oranice. Drava ovdje još uvijek mijenja korito te se ušće dviju rijeka neprestano mijenja, pa je prije nekoliko godina otvorila novo ušće, nekoliko stotina metara uzvodno od sadašnjeg.
Više možete pročitati i OVDJE.
