Žitvanskim mirom iz 1606. godine završen je petnaestogodišnji rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, a to je bio prvi mir sklopljen između Osmanlija i kršćana.
Bio je od izuzetne važnosti za Koprivnicu, koja nakon toga mira više nije doživljavala osmanske opsade. Nekoliko godina prije sklapanja mira, Osmanlije su 1600. godine osvojili Kanižu (danas Nagykanizsa) – jaku utvrdu i jedan od oslonaca protuosmanlijskog sustava preko Mure, te time neposredno ugrozili područje Koprivnice. Kao i u mnoge druge gradove u osmanskoj Mađarskoj, i u Kanižu su se doselili muslimani južnoslavenskog podrijetla, najčešće iz Bosne, te se iz zapisa suvremenika može zaključiti kako se u tome gradu govorio najčešće „bosanski jezik“.
Mir na Žitvi je bio sklopljen na vrijeme od 20 godina, a bitne odrednice dokumenta o miru utvrđuju da svaka strana zadržava u posjedu sve što je toga trenutka držala pod svojom vlašću. Prema dokumentu o razgraničenju, Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu s Osmanskim Carstvom. Ta je granica išla Murom i Dravom do prostora nasuprot Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca, jugozapadno prema Zdencima na rijeku Ilovu i Ilovom dalje prema Savi itd. Mir postignut na Žitvi i granice hrvatskog teritorija određene međunarodnim ugovorom između Habsburgovaca i Osmanskog Carstva ostat će nepromijenjene gotovo čitavo stoljeće, a te granice su uokvirivale hrvatski državni teritorij koji nikad, prije i poslije toga, neće biti manji.
Na koprivničkom području tijekom 16. i 17. stoljeća je postojao dobro organiziran sustav za obranu od Osmanlija, a jezgru je činila velika utvrda Koprivnica, jedna od najvećih između Balatona i Jadranskog mora. Uz koprivničku su postojale utvrde: Đurđevac, Virje, Novigrad, Sigetec, Drnje, Rasinja, Ludbreg, Đelekovec itd. Ove utvrde su bile sastavni dio Slavonske krajine. U Međimruju su u sustavu obrane postojale utvrde: Čakovec, Prelog, Kotoriba, Dubrava, Legrad itd, a od 1661. do 1664. im se pridružila utvrda Novi Zrin. One su bile pod zapovjedništvom Mađarske vojne krajine.
Sličan sustav utvrđenja se nalazio i na strani koja je bila pod kontrolom Osmanskog Carstva. Tamo su postojale turske utvrde: Barč, Baboča (Bobovec), Berzence (Brežnica), Sigetvar, Kapošvar i Segeš, koje su u vrijeme sultana Murata III. (1574-1595.) bile sastavni dio sandžaka u Sigetvaru. Nakon 1600. godine pridružuje im se utvrda u Kaniži. Kaniška utvrda je s jedne strane trebala biti sigurnosni oslonac na rubnom dijelu Osmanskog Carstva, dok je s druge strane značajno ugrožavala kršćanski dio podravsko-pomurskog višegraničja. Iako su zabilježeni pokušaji zauzimanja Kaniže od strane kršćanskih vojski, kao npr. 1601. i 1664. godine, ona je ostala kao posljednja utvrda pod osmanskom vlašću u Transdanubiji sve do 1690. godine.
