Devedesetih godina autor je imao čestih druženja s velikim majstorom slikarom Ivanom Generalićem. Njega su tih dana pozivali na sve strane, ali najradije je bio u domu u Sigecu, gdje je primao goste, recimo Liječnike bez granica i tome slično. Osobito je bio drag i cijenjen gost među hrvatskim avijatičarima smještenim u i oko Hlebina.
Dva negativa s tih susreta naprosto su nestala, izgubila se. Naime, udovoljili smo molbi časnika Hrvatske vojske koji su zamolili da se slike ne objavljuju, zbog tajnosti njihova položaja. A onda smo ih tako dobro ”pospremili” da ih više nema nigdje. No, Ivan Generalić rado se odazvao i javnoj pilotskoj svečanosti u koprivničkom hotelu.
Stari majstor jako je volio da ga se snima na magnetofon. Želio je da mu se sačuva glas. Tako su susreti učestali, vrpce su se okretale, ali i nije ga nikad smetalo snimanje bilo kamerom, bilo fotoaparatom. Naravno, druženja su se produžavala i do duboko u noć, a razgovori ugodni bili su još ugodniji uz čašicu rakijice, ili pokoji gemišt.
U jednom takvom domaćem gemištu nakon večere u Sigecu uživa naš majstor. Vidi se na slici. Živjeli, majstore!
