Riječ je o gljivama načinjenim od drveta koje je izradio akademski kipar Igor Brkić, u sklopu najnovijeg ciklusa “Ludorikus ludensi”. Gljive svojim imenima te načinom na koji su obojene pokušavaju aludirati na apsurde vremena u kojemu živimo.
Brkićeve gljive na središnjem koprivničkom trgu pojavile su se u sklopu događanja pod nazivom “Trg – zajednički prostor”, kojim Galerija S, u suradnji s Gradom Koprivnica, umjetničkim intervencijama nastoji problematizirati status i funkciju gradskih trgova.
Igor Brkić rođen je 1976. godine u Tuzli. Gimnaziju je završio u Križevcima, a Akademiju likovnih umjetnosti u Širokome Brijegu. Živio je u Peterancu i radio na osnovnim školama u Podravini. Sada živi i radi u Križevcima.
Samostalno je izlagao 1996. u galeriji Gimnazije Sisak, 2003. u Zavičajnom muzeju Ivana Sabolića u Peterancu, 2004. u multimedijalnom centru Kuglana 2 u Koprivnici i 2006. u Galeriji Koprivnica gdje povodom svjetskog prvenstva u nogometu izlaže ciklus slika The Name Of The Game. Ove 2009. izlaže sakralnu plastiku u crkvi Sv. Ane u Križevcima.
Sudjelovao je na skupnim izložbama od Križevaca, preko Širokog Brijega, Sarajeva, Stona, Čitluka, Dubrovnika, Zagvozda (Festival glumca) do Varaždina i Maribora. 2004. godine na smotri Drava art anale u Koprivnici osvaja prvu nagradu stručnog žirija. Dva njegova rada krase javne prostore u Rasinji, a jedan u Velikom Grđevcu.
Zaposlen je u Osnovnoj školi ”Vladimir Nazor”, a djeluje i kao član Kulturnog vijeća grada Križevaca.
Gljive su same po sebi tajanstvene, nedovoljno proučene, ne pripadaju ni biljnom, ni životinjskom svijetu, već su svijet za sebe. Prve zapise o gljivama ostavio nam je još Aristotel. Same po sebi su kontradiktorne – s jedne strane privlačne, mirisne lijepe i ukusne, s druge pak životno opasne – odnijele su mnoge poznate i nepoznate žrtve u kratkoj ljudskoj povijesti. Bilo je tu i rimskih papa i francuskih kraljeva. Pripisuju im se mitske moći, a još 60-ih godina Indijanci, hipi društvo i Carlos Castaneda zapadnom su svijetu otkrili halucinogene mogućnosti nekih gljiva. U Slavoniji pak postoji vjerovanje da gljive rastu tamo gdje su plesale vile.
Nije li logično da se umjetnici snalaze u ovakvom svijetu gljiva kao “ribe u vodi”? Gljivama su se bavili i slikari i kipari i književnici. Slikao ih je Hieronimus Bosch, a u Oluji ih u kontekstu vilinskog plesa spominje i Shakespeare. Igor također nije mogao odoljeti izazovu gljiva i svega što one predstavljaju. Njegove gljive su od drveta, materijala usko vezanog uz gljive, koji dopušta igru vlastitom teksturom i bojanje, a svojom “mekoćom” priziva carstvo gljiva. Uostalom, pogledajte Igorove gljive i one će vam reći nešto što ćete razumjeti samo Vi, nešto što vjerojatno ni samom autoru nisu rekle.”
(Gordana Juran – Ratković, iz kataloga izložbe)