Vozila sam se s bivšom cimericom s faksa po gradu, nismo se dugo vidjele, a ona mi priča da joj više ništa u životu nema smisla, nema stvari koja ju može od srca razveseliti. Ne vidi smisao svojeg posla, susreti s dečkom više nisu što su bili, starcima se udaljila, a izlasci joj dojadili. Pomišljam da nisam jedina kojoj se takve misli u posljednje vrijeme vrzmaju po glavi. Vjerojatno nas ima takvih mali milijon, ali nitko o tome ne priča, jer u Koprivnici se ne razglaba puno o problemima. Oni se ostavljaju kod kuće. Kad se nađemo na kavi svi smo dobre volje, lijepi i pametni, a kad za sobom zatvorimo vrata kućnog praga, u nama se ruši cijeli svijet. Čak ni s prijateljicama s kojima se znam godinama, ne mogu razgovarati o stvarima koje me muče, jer to nije in. Out je biti loše volje, bez novaca i zabrinut, a svi smo više manje u istom sosu.
Život ide dalje
Pitam se je li ta kolektivna depresija rezultat krize o kojoj se toliko priča, straha za posao, identitet ili smo jednostavno postali oholi i nikad nam nije dosta?
Nisam više sretna ko prije kad idem s curama na kavu, ne zanimaju me filmovi, ne čitaju mi se knjige, nejde mi se na posao, nejde mi se u crkvu. U meni je stalno neki crv koji mi ne da mira i traži nešto što fali u mome životu, a uvijek nešto fali. Prošlost me opsjeda, muči me sadašnjost, a zabrinuta sam za budućnost. Razgovarale smo cima i ja koliko smo ustvari jadne i tužne, sretne jer se imamo kome jadati i što nas netko razumije. – Joj, da bar imam nekog tipa kraj sebe, sve bi mi u životu bilo lakše, još mi samo to fali, velim joj, a ona mi odgovara da sam potpuno u krivu.
– Ma, to samo misliš, ustvari ti je super solo. Ja bi bila sretna da sam sama, trebala sam malo pričekati s tom vezom, otišle su mi na nju najbolje godine, priča ona. Na to na radiju čujemo vijesti o dječaku iz Podravskih Sesveta, starom 15 godina, koji se u subotu utopio u nekoj šodrani igrajući se s bratićima. Pojačavamo radio, a spiker nastavlja vijest da mu je otac prije dvije godine umro od karcinoma. – Jadan mali, kaže cima.
– Ubojica u Križevcima usmrtio četvero ljudi, čujemo dalje s radia, a devetnaestogodišnjakinja Sanela Rošker ostala je bez sestre, oca, bake i dečka te s majkom završila na psihijatriji koprivničke bolnice. Bratić njenog pokojnog oca, Stjepan Rošker, ubio ih je zbog nerazriješenih imovinsko – pravnih odnosa u vinogradu. Radilo se o metru međe, završavaju vijesti. Šutimo obje, a s radija se čuje da nas očekuje toplije vrijeme, ponegdje kiša, a u Domu mladih sutra radionice…. i život ide dalje, pomišljam. – Isuse Bože, ne znam tko je jadniji, preživjele ili ubijeni ili taj ubojica. A tek ovaj mali, mama mu je ostala bez sina i muža, tihim glasom punim nepovjerenja kaže moja cima.
Razmišljam o tragediji i stavljam se u poziciju Sanele i majke utopljenog dječaka i ne mogu da se ne zapitam ima li njihov život više smisla. Kako će one živjeti dan po dan, buditi se svako jutro i svako veče lijegati u krevet sa spoznajom da su ostale bez najmilijih ljudi. Kako će obavljati svakodnevne dužnosti poput kuhanja, odlaska na posao, cišćenja kuce, plačanja režija? – Ustvari smo mi, draga moja, razmaženke koje misle samo na sebe ko i svi ti depresivci. A što nam fali u životu? Ama baš ništa, glasno zaključujem, a ona samo klima glavom. Ljudi su izgubili pojam o drugima, zaboravljaju na život oko sebe, ne brinu za susjeda, za rodbinu, za obitelj. Izgubili smo pojam za kompromise, za dobra djela, za sreću koju čine male stvari. Imamo sve, a zapravo nemamo ništa! Nije ni čudo da smo toliko nesretni kad nismo sposobni za nekog učiniti nešto lijepo što bi i nas usrečilo i dalo nam pozitivnu energiju. Nismo svjesni da sve što činimo nažao drugima, činimo i sebi. Gledamo samo na sebe i svoje dobro i toliko se trudimo oko toga, a dobra nigdje! A zašto? Zato jer na svijetu ne živimo sami i samo za sebe. – Ako će ovi nesretni ljudi iz vijesi ponovo pronači smisao i volju za životom, pomireni sa svime, a nadam se da hoće, onda kako ne bi ja koja imam i obitelj i posao i prijatelje i stan, kažem i pomislim koliko sam sretna te se sjetim bake koju nisam dugo posjetila. Odlučim otići do nje na kavu, a ona nas u svojoj skromnoj kući dočekuje sa suzama sreće, grli nas i ljubi, nudi domaćim kolačima i priča kako joj je prošao dan. U sebi pomislim kako ustvari malo čovjeku treba, a najtužnije je što to shvatimo tek kad vidimo tudu nesreću. U životu postoji mnoštvo vrhova kojima težimo, što samo po sebi nije loše, na loše je što na usponu ne vidimo male stvari na koje nailazimo, a upravo one život čine lijepim i neodoljivim.
