Eh da, još jedan vikend u Koprivnici. Prvo Stars, tekile i đusvotke pa Kugla samo đusvotke, pa Al Capone samo đus. Cijela ekipa na broju, moje cure, dečki, od njihovih frendova cure i dečki i nas desetak je tu i “ajde da ludujemo ove noći.”
Gaby i Dora su nabrijane, imaju neke tipove koji okreću runde i to duple. Uz cugu, dobiješ i tekilu.
Nisam nikad kužila čemu uz tu ogavnu cugu još cmuktati limun i lizati sol, sve dok mi frend nije pokazao pravi smisao tih dodataka.
Mršić i Biondić
– E mala moja, ovak ti se to pije – kaže on meni, namota novčanicu, kroz nju pošmrka sol, limun nakapa u oko, a tekilu popije. E da sam prije znala! A ja pijem pola bambus, pola colu. I mi u Starsu za šankom, dečki razglabaju koga bi za gradonačelnika Koprivnice, Mrleta ili Biondića te koji od njih dvojice ima više potencijala da poduzme nešto da bi nam svima bilo bolje u životu.
– Bilo bi njima pametnije da poduzmu nešto da nama bude bolje u životu – veli Dora dok ljuto gleda dečke i strusi čistu tekilu, bez dodataka.
Bero priča o Biondiću i njegovim poslovnim sposobnostima, a Đumba je na strani Mrleta jer bez njega tvrdi da Koprivnica ne bi bila Koprivnica, a Jozo pak misli da su svi oni isti, a mi bi umjesto lijevo ili desno trebali stajati na sredini.
Na tome je ostalo, ali bez obzira na sranačku opredjeljenost, do Kugle smo hodali i lijevo i desno, samo ne po sredini. No ušli smo na vrata u velikom stilu, zaboravili na politiku i sve probleme, s velikim smješkom pozdravljali i poznate i nepoznate i osjećali veliku ljubav prema cijelome svijetu. Plesali smo, smijali se i bili sretni, sve dok me nije počela boljeti glava i noge na ogromnim petama. Gaby se pokupila sa svojim novim potencijalnim dečkom, Dora je već bila u Al Caponeu pa sam ja, iako jedva nabadam lijevo i desno, krenula za njom.
Cajke i knjige
Drma tamo Srbija, srcedrapajuće pjesme, varaš me, ja tebe ne, rado te se setim, pijem bambus i aspirin i kafetin i pere me adrenalin, Dora čaga okružena s nekolicinom cajkaroša koji joj pjevaju na uho i uživa u trenutku. Pjevam i ja, kad dode do mene neki zalizani tip i odlučnim glasom me pita:” E, plavušo, za koga buš glasala?”, tipa kuži se on u te političke spike i jako dobro zna tko je zaslužio njegov glas, čak je izbore uključio u barenje. – Ma nemam ti ja pojma o glasanju – odgovaram, jer mi se ne da s tim zalizancem razglabati o lokalnim izborima u 5 ujutro u Al Caponeu. Gleda on mene zbunjen i pita kaj bum onda pila. – Đus – velim ja, a on maše s glavom lijevo-desno, vrti očima i ne vjeruje što čuje.
– Čudna si ti biljka, em ne glasaš, em ne piješ, takvu još nisam upoznal – veli on i doda da ne zna kaj bi čovek s menom delal, nemre se spominjati o politiki, a nemre ni piti, more me jedino gledati i na to mi na uho počne pjevati pjesmu koja je upravo zasvirala: “Ona je ljepša od noći, njen miris u kosi, do neba me nosi i zanosiiiii” Počinje mi biti zlo, opraštam se od političara i krećem doma, opet lijevo i desno, razmišljam o još jednom izlasku bez smisla i pitam se kamo ide ovaj svijet, ko i svaki put na putu do doma. Zastanem pred knjižnicom i zagledam se u izlog. Piše da je obljetnica smrti engleskog spisatelja Lorda Byrona.
Sjetim se koliko sam ga nekad voljela čitati i koliko sam se puta pronašla u njegovim riječima, kao što se danas većina pronalazi u cajkama i alkoholu. Razmišljam kako već dugo nisam pročitala dobru knjigu i uživala u svakoj stranici i novoj spoznaji. čitam Byronove rečenice izdvojene iz njegovih djela i zapisujem u mobitel: “Ljubav ne mudruje, a kad mudruje, više nije ljubav” i odmah u glavi mijenjam spoj i kužim da u životu ne pomaže ni alkohol, ni mudrovanje, ni politika ni cajke, već kako je rekao Byron, a ja još jednom zapisala u spremljene poruke: “Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek.”
