Naime, voditelj Galerije S prof. Marijan Špoljar, držao je uvodni govor u nazdravičarskom tonu, veličajući Vincekov lik i djelo do neslućenih europskih visina, nakašljavajući se pri tom do grča, oponašajući time zastarjelost pristupa umjetnosti općenito, stvaranja lažnih veličina u nesređenom svijetu likovnosti, gdje je svatko bogomdani umjetnik svoje ulice, svojeg kvarta, svojeg grada, a, bome, uz potrebne blagoslove, i svoje države.
Istodobno, Vincek je sklopljenih kapaka glumio uživanje u takvom govoru veličanja njegove osobnosti. Sve je to snimano na video i bit će dio Vicekova rada o otvaranju izložbi.
Nakon toga slijedio je normalni govor na otvorenju, ali se nije mogla zaobići činjenica da Koprivnica doista ima istaknutog umjetnika. Vincek je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine, imao je pedesetak samostalnih nastupa i performansa, a u Koprivnici mu je 2007. godine Pastorala izdala monografiju autora Silve Kalčić, Ivice Župana i Marijana Špoljara. Uz grad Koprivnicu i Koprivničko-križevačku županiju, koji pomažu rad Galerije S, ovu je izložbu sufinanciralo i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Posljednja je ovogodišnja u Galeriji S i traje do 27. prosinca.
Vincek nije samo slikar, kipar ili grafičar
Najbolji poznavatelj Vincekova rada, prof. Marijan Špoljar, u povodu ove izložbe napisao je u katalogu tekst, koji u nastavlu donosimo u cjelosti.
”Od kada se, s prvim avangardnim radovima s početka stoljeća, počeo transformirati karakter umjetnikova djelovanja u društvu i unutar umjetničke scene, radikalno su se multiplicirali i načini djelovanja te funkcija i pozicija umjetnika. On više nije samo slikar, kipar ili grafičar, na primjer, nego se područje njegova djelovanja počelo ukrštavati s drugim disciplinama i sferama ljudske aktivnosti. Mada je, u najvećih kreativnih ličnosti – već od Renesanse naovamo – jedva funkcionirala monodisciplinarna narav umjetničkog rada, tek je s pomakom ukupne duhovne, pa onda i uže – perceptivne i vrijednosne – pozicije bilo moguće, pa u nužno, uključenje niza komplementarnih umjetničkih disciplina i društvenih praksi u svijet umjetnosti.
Vincekov široki spektar interesa
Vlatko Vincek od prvih je radova s početka osamdesetih praksu djelovanja kroz produkciju umjetničkih radova ‘klasičnih’ formi, struktura i značenja definitivno i radikalno zamijenio djelovanjem u polju proširene umjetničke prakse, u kojoj je teško odrediti disciplinarna, stilska, metodološka, medijska ili druga određenja. Tako široki spektar interesa, od videa do objekta, od performansa do slike, ili raspon jezičkih solucija i stilskih kategorija. od postkonceptuale do neodade, ili emisije značenja, od straha i tjeskobe do (samo)ironične i introspektivne analize, dozvoljava nam da kažemo kako je Vincek, govorimo li jezikom standardnih disciplina, umjetnik i arheolog, alkemičar i patolog, antropolog i lingvist – ili sve to zajedno, s navodnicima ili bez njih.
Vincek postavlja pitanja
Premda je Vincekov rad teško odčitati bez avangardističke lektire (od Duchampa do Beuysa) on svakako ne bi bio moguć ni izvan postmodernističke prakse, u kome su sredstva i metode ukrštavanja, semantičkih šumova, interiorozacije, simulacije i kolažiranja legitimna i razumljiva.
U neprekidnom, a sada već i dugom, praćenju njegova djelovanja često sam se pitao o razlozima, pa i o nekom konkretnom povodu ili čak središnjem uzroku Vincekovih mračnih, teških, zazornih, ponekad bizarnih, pa i morbidnih tema. I svaki puta odustao sam pred uzaludnošću traganja za pranačelom njegova jezika i prauzrokom njegovih muka: jer, naći taj primarni impuls (odakle je sve krenulo) bilo bi kao i pronaći tajnu stvaralačkog iskaza i primordijalni motiv svakog umjetničkog djelovanja. Kako je, pak, cijela njegova konstrukcija pokušaj da se, najčešće u znaku Wittgensteinove filozofije, odgonetnu sustavi znakova koji formiraju jezik, razumljiv je oprez kritičara pred svakim decidiranim zaključkom.
Sve ima težinu i smisao
Enigmi Vincekova rada dodatnu težinu daju i one dimenzije rada koji nastaju zbog izbora banalnih, defunkcionalnih predmeta, posve ‘neumjetničkog’ karaktera, s očitim znakovima propadanja i transformabilnosti, a koja zapravo nisu primarni razlozi njegova uključivanja u prostor umjetnosti i u postupke redimejdizacije. Međutim, zanimljivost prvotnog čitanja i simbolička tenzija materijala i ekspresivni zalog forme ako i znaju usmjeriti pažnju nikako nisu konkluzivne naravi: ne samo najupućeniji, shvatit će da sve to ima težinu i smisao, ali da se značenje nalazi u onoj zavodljivoj sferi energije koja struji djelom i u materiji u kojoj je kondenzirana. Ta je, pak, energija nejasna, neuhvatljiva i transmisivna zona za arhetip koji prelazi u jezik, za mit koji prelazi u kulturu, za atavistički kompleks koji se reproducira kao strah, nelagoda i tjeskoba suvremenog čovjeka”. (Marijan Špoljar)