Demografski razvoj područja koje zauzima današnja sjeverozapadna Hrvatske je za starija razdoblja slabo poznat. Poznati su neki opći tokovi, a kao gotovo jedini komparativni materijal nam mogu pružiti istraživanja o Zagrebu i o Varaždinu. Do sada nam je jedino uporište o određivanju broja stanovnika srednjovjekovne Koprivnice bio podatak prema kojem je Nada Klaić pretpostavila da je Koprivnica 1356. godine mogla imati oko 2000 stanovnika. Gotovo je nemoguće reći da li su ove procjene točne te da li mogu dati barem približnu sliku o odnosu stanovnika Zagreba i Koprivnice.
Zagrebački Gradec je kao najveći grad u regiji imao po procjeni Krivošića oko 3500 stanovnika. Pretpostavimo li da je Koprivnica bila četvrti grad po veličini u regiji (iza Gradeca, Varaždina i Križevaca), tada proračunom dobivamo vrijednost od oko 1400 stanovnika koji su sredinom 14. stoljeća živjeli u Koprivnici, što je znatno niži broj od pretpostavke N. Klaić za drugu polovicu 14. stoljeća.
Pretpostavlja se kako je jezgra današnjeg Zagreba oko 1400. godine mogla imati oko 4000 stanovnika, da bi se broj stanovnika oko 1450. godine popeo na blizu 4500. Po tome bi mogli približno pretpostaviti broj stanovnika za grad Koprivnicu. On je oko 1400. godine iznosio približno 1600, a oko 1450. godine je Koprivnica vjerojatno imala oko 1800 stanovnika. Pri tome ne treba zaboraviti spomenuti mišljenje Nada Klaić po kojemu je Koprivnica bila spaljena 1446. godine, kada je Ivan Hunjadi ratovao protiv Celjskih, no Vjekoslav Klaić, od kojega Nada Klaić preuzela podatke, izričito piše da Ivan Hunjadi samo zauzeo Koprivnicu. Zbog toga ovaj podatak neću uzeti kao važan za korigiranje procjene broja stanovnika Koprivnice sredinom 15. stoljeća.
Prema izvršenim proračunima 1520. godine je zagrebački Gradec imao oko 3000 stanovnika, a Varaždin oko 1700. Koprivnica je početkom 16. stoljeća imala oko 1200 stanovnika.
Pad stanovnika je očito u vezi s kriznim razdobljima, a jedna od uočljivih kontinuiranih kriza je počela najvjerojatnije krajem 15. stoljeća, što je dijelom vidljivo po duljem izostanku studenata na bečkom sveučilištu između 1494. i 1550. godine.
Tome treba dodati pustošenja koje su Osmanlije izvršili 70-tih godina 15. stoljeća, što se vremenski podudara s velikim brojem pustih selišta na vlastelinstvima srednjovjekovne Slavonije. Kako se razabire iz pisma kneza Stjepana II. Frankopana što ga je 18. srpnja 1474. godine pisao iz Modruša mletačkom kapetanu Fantinu Marcellu u Raspu, u osmanskoj vojsci je bilo do 8000 ljudi, koji su robili također oko Koprivnice i Varaždina sve do Ptuja i dalje. Kroničar Unrest priča da je Slavonija nakon te provale ostala opustošena “da se često po deset milja daleko nije vidjelo kuće ni čovjeka”. Frankopanove i Unrestove podatke, a posebno brojeve trebalo bi uzimati s potrebnom dozom opreza. Teško je reći da li je Koprivnica bila pošteđena osmanskih provala koje opisuju ili ne, no izostanak studenata na sveučilištima upravo između 1469. i 1475. godine mogao bi upućivati na manju krizu, a možda je on posljedica osmanskih pustošenja.
Krajem 15. i početkom 16. stoljeća Koprivnica je mogla biti odredište naseljavanja prognanika iz Bosne, Hrvatske, Slavonije i ostalih istočnih prostora. Možda bi mogli pretpostaviti porast broja stanovnika useljavanjem, iako o tome za sada poznata vrela šute.
Ukoliko bi uzeli vjerojatni pad broja stanovnika uslijed osmanskih provala 1570-ih godina i vjerojatni porast krajem 15. i početkom 16. stoljeća kao moguću posljedicu useljavanju prognanika, mogli bi pretpostaviti da su do 1520-tih godina ta dva procesa ipak djelovali na to da se broj stanovnika Koprivnice stvarno kretao oko 1200.
