“Izbor odlučuje našu sudbinu, a ne splet okolnosti”
(Aristotel)
Kao što smo u ranijem napisu spomenuli, unatoč tome što Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske predviđa postojanje Ustanova za palijativnu skrb, u Hrvatskoj ih je daleko premalo i nedostatne su za najranjiviji i najpotrebitiji dio populacije – teško oboljele i umiruće. Primjerice, Dom čiji je kapacitet veći od pedeset kreveta zakonski bi morao imati liječnički tim, ali ga najčešće nema. Najracionalnije bi bilo formirati palijativne jedinice u postojećim zdravstvenim ustanovama (Klinike, Bolnice, Domovi zdravlja) i socijalnim ustanovama – Domovi za starije i nemoćne osobe. Glavni razlog za smještaj teško oboljelih bolesnika u Dom, uglavnom je zdravstvena indikacija, a zaštitni znak brojnih štićenika domova je multimorbiditet (jednakovremeno prisustvo više bolesti). U nedostatku hospicija upravo su Domovi najčešće mjesto za provođenje palijativne medicine, uz uvjet povećanja broja dodatno educiranog zdravstvenog osoblja. Svakom je jasno da terminalnim bolesnicima nije dovoljno da ih se redovito hrani, daje lijekove i da budu u čistom, jer su njihove potrebe daleko veće.
Neophodno je odrediti i standardizirati usluge, bolesti i stanja koja ulaze u program palijativne skrbi, a trajanje skrbi je nakčešće doživotno. Potrebno je oformiti ustanove za produženo liječenje (jedna od rijetkih je ona u Novom Marofu), bolnice za kronične bolesti („kronikariji”), gerijatrijske odjele koji su zasad dokinuti, domove za starije i nemoćne osobe te oformiti ustanovu kućnih posjeta za takove bolesnike. Vrlo jednostavno, čak i lako provedivo ali treba barem malo htijenja, nešto znanja i naravno novčanih sredstava. Obzirom na značajan doprinos volontera u programu palijativne skrbi čak i to nije nepremostiva prepreka.
Treba podsjetiti da je u okviru prijedloga svojedobne zdravstvene reforme, postojao “model Koprivnica 2002.” koji je bio financiran od Međunarodnog monetarnog fonda, a izobrazba iz palijativne skrbi je predviđala šestomjesečnu edukaciju liječnika za voditelja palijativne jedinice u samostalnom hospiciju. Za medicinske sestre edukacija je trajala šest tjedana. Nažalost osim velikog entuzijazma i početnih edukacija zdravstvenih radnika, u mogim se sredinama nije odmaklo puno dalje. U našoj sredini zahvaljujući naporima i entuzijazmu mnogih, a prije svih dr. Mate Devčića, Koprivnica ima Ambulantu za palijativnu skrb i dnevni boravak.. I dalje je potrebno iznova senzibilizirati javnost na ovo prevažno pitanje, ali i zakonodavac mora shvatiti neophodnost formiranja hospicija u kojem će se provoditi palijativna skrb. U postojeći zdravstveni sustav trebalo bi integrirati mrežu hospicijskih jedinica s primjereno educiranim zdravstvenim djelatnicima, potpomognutih također dobro obučenim dobrovoljcima.
Svako živo biće koje se rodi mora i umrijeti, a taj odlazak mora biti dostojanstven. Treba promovirati stav “da je umiranje život – krajnji dio života koji završava smrću i treba ga proživjeti na najbolji mogući način”.
Na tragu misli velikog Aristotela iz podnaslova teksta da “izbor odlučuje našu sudbinu, a ne splet okolnosti”, naš je definitivni izbor palijativna skrb. Zaključno, konačni cilj postojanja hospicija i palijativne skrbi je ublaženje patnje – tjelesne, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje, niti skraćuje, već se do zadnjeg trenutka nastoji podići njegova kvaliteta , a postupa se uz uobičajene medicinske standarde, prema željama i nazorima bolesnika i njemu bliskih osoba.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
E-mail: drazen.sacer1@kc.t-com.hr
Tel: 048 625 033