KOLUMNA: Glas s ulice // Blagdan u sjeni blagdana
Blagdan u sjeni blagdana
I dok se mnogi ljudi i danas spore oko toga da li je Isus Krist postojao ili nije, on je svakako čvrsto ukorijenjen dio naše tradicije i kulture – ponajprije u živopisnim psovkama koje tako rado koristimo u svim mogućim prigodama. Koja je svrha Isusovog postojanja, koju nam poruku eventualno šalje i oko čega bismo trebali malo razmisliti, to nikog nije previše briga. „Jesi li sreo Isusa?“ pitao me neki dan čudni mladi tip u odijelu, dok sam šetao gradom. „Nisam ga sreo, valjda je u birtiji“ odvratih i produljim dalje. Više volim tražiti smisao u nekim realnijim, ovozemaljskim stvarima. U sjeni Uskrsa, afere oko napumpavanja šunki vodom i famoznog Isusovog ustanka iz mrtvih, odvija se jedna tiha mala svečanost za koju također većinu ljudi zaboli neka stvar. Od 1992. godine naovamo, redovito se 22. travnja obilježava Dan planeta Zemlje. Zemlja, to je ovaj mali, ljepuškasti planet na kojem živimo.
Jesmo li sami u svemiru?
Nemam pojma. Zanima me to kao i svakoga od nas. Postoje li svemirci? Ako postoje, zacijelo dolaze s nekog planeta koji ima uvjete za život, dakle planeta sličnog našoj Zemlji. Ima li takvih planeta u svemiru? Pa možda i ima, ali zasad ne znamo ni za jedan. Fascinantno je da ljudska vrsta svojim ponašanjem ne pokazuje to saznanje – prema ovom jedinom planetu na kojem živimo ponašamo se krajnje eksploatatorski, poremetivši usput bezbrojne eko sustave i pridonoseći uništavanju prirode koje nas okružuje.
Mijenjam svijet!
„Želiš li promijeniti svijet, kreni od sebe!“, kaže stara izreka. Koliko god razglabali o tome koliko pojedinac može ili ne može promijeniti svijet, činjenica je da uvijek moraš početi od sebe i svojim primjerom pokazati drugima kako se neke stvari rade. U osnovnu školu išli smo svi, zar ne? Ondje su nas još u prvom razredu učili koliko je važno čuvati prirodu i gospodariti otpadom. Pa su nam tako onda rekli da postoje veliki zeleni kontejneri u koje se ubacuje staklena ambalaža, veliki plavi kontejneri u koje se odlaže papirna ambalaža te recimo mali crveni kontejner u koji se bacaju stare baterije (koje spadaju u opasan otpad).. Unatoč tome što smo tu edukaciju od malih nogu prošli svi, čini se da 90% ljudi i dalje izigrava imbecile odlažući sav otpad u jedan kontejner. Gotovo je nevjerojatno da većinu ljudi apsolutno zaboli neka stvar za svijet u kojem živimo, za prirodu koja nas othranjuje, za jedini planet koji pruža uvjete za život.
Edukacija ili balkanski mentalitet?
I dok se velikoj većini ljudi u Hrvatskoj ne da maltretirati s reciklažom otpada kako bi na taj način minimalno pridonijeli očuvanju okoliša, u Europi je to normalna stvar kod svakog kućanstva. Dakle, lako je razlučiti da smo mi Hrvati ozbiljni ljudi koji imaju pametnijeg posla od razdvajanja papira od stakla i plastike, dok je Europljanima (pogotovo u Skandinaviji i germanskim zemljama) normalno da kod kuće odvajaju otpad i odlažu ga u za to posebno predviđene kontejnere. I to ne zato jer se tako mora, već zato jer tako žele i jer je to sastavni dio njihove kulture. Možda nisu dovoljne edukacije, već bi trebalo uvesti visoke novčane kazne za sve prekršitelje i nemarne budale kojima nije strano bacanje smeća svuda naokolo. Naplatiti gospodi „koja imaju pametnijeg posla“ kaznu, po moguć
nosti zajedno s troškovima zbrinjavanja otpada koji nerijetko završava na divljim deponijima diljem podravskih šuma. Također mi je intrigantno zašto većina ljudi stare automobilske gume baca upravo u potoke. Jel to neki ludi trend, nekakvo sektaško ponašanje, narodni običaj, nešto seksualno, ili… Jednostavno ne razumijem.
Domoljublje?
Domoljublje je jedna vrlo zanimljiva društvena pojava. I dok je kod nas Hrvata normalno da se patriotizam iskazuje „vješanjem Srba“ na sportskim utakmicama, žderanjem janjetine na „rvacke blagdane“ poput Velike Gospe ili ostalih svetačkih individua, proslavom dana NDH 10. travnja i odlaskom na Thompsonov koncert u ustaškoj majici ili kapi, u nekim drugim zemljama patriotizam ima potpuno drugačije konotacije.
Kad sam spominjao da ljudi trebaju svojim primjerom pokazati kako se to radi, moram reći da sam baš danas naišao na događaj koji svake godine organiziraju mladi grada Pazina, a riječ je o ekološkoj akciji „Marš na Učku“.
Dok se mnogima danas u ovom ludom načinu života cijeli smisao življenja svodi na jurcanje za karijerom, novcem i slavom, provod slobodnog vremena u noćnim klubovima i shopping centrima, rijetki su oni koji shvate da život ima mnogih drugih ljepota koje čekaju da budu otkrivene. Ponekad treba malo stati, usporiti. Otići u prirodu, hodati i osluškivati pjev ptica, sa škripom stabala dok im vjetar njiše grane, osjetiti miris svježe trave i lišća koja šušti pod nogama. Sjesti na suncu koje ti grije lice i uživati u pogledu, rukom pogladiti stijenu koja ovdje stoji tisućama godina i odolijeva zubu vremena. Priroda je tako veličanstvena i stvara umjetnička djela s kojima se nijedno ljudsko ne može mjeriti. Mnoga od tih umjetničkih dijela su bespovratno uništena ljudskim nemarom, no mnoga su još uvijek tu (jeste li posjetili Mljet, Plitvice, Risnjak, Kornate…). Većina tih umjetničkih djela je trenutna, poput izlaska i zalaska sunca, snježnog pokrivača kojeg je svake godine sve manje ili divljih životinja koje je danas tako teško vidjeti. Među najljepša umjetnička dijela prirode spadaju i špilje sa svojim ukrasima, no mnoge špilje su tokom prošlih desetljeća zbog ljudi bespovratno lišene svojih siga.
I na kraju…
Iako su ljudi tijekom prošlih stoljeća tvrdili da je Zemlja ravna ploča, da je mjesec od sira, da su crnokose žene koje žive na kraju sela vještice, iako su tokom stoljeća izvršeni najrazličitiji masakri, gotovo je fenomen kako smo sada, na najvišem civilizacijskom stupnju u povijesti, još uvijek u nekim segmentima do srži primitivni, bezobzirni i divlji. Nebriga za očuvanje okoliša nije samo lijenost i nemar, već najgori mogući odraz divljaštva i zatucanog mentaliteta. Onaj tko nema poštovanja prema prirodi, nema nikakvog poštovanja ni prema samom sebi. Pa naravno, zašto bi se uopće itko brinuo za okoliš u kojem živimo kada se na ovom planetu nećemo zadržati. Jer kako je Isus rekao, „Svi ćemo mi kad-tad ići u Kraljevstvo nebesko.“ Što reći na kraju? Kao i prethodnih 39 kolumni, i ovu četrdesetu započeo sam s pretpostavkom da se apsolutno svi slažu samnom. Na kraju, ipak mi se čini da će se mnogima (prozvanima) dignuti kosa na glavi dok čitaju ovaj tekst, no za to me apsolutno nije briga. Zapravo, čudim
se da netko moje kolumne uopće čita.