Uz radio
Mi sa Božom, Boža s nama – Europa nam pod nogama!
Omiljena aktivnost svakog navijača su gostovanja. Red roosters su tu imali nekoliko izvanrednih prednosti – prvo, Podravka je redovito igrala u Europi. Drugo, klub je često uskakao s financiranjem autobusa, tako daako se išlo u inozemstvo na više dana, plaćala bi se samo cifra spavanja u hotelu. Npr. putovanje u Dansku ili Španjolsku plaćali smo samo oko 300-400 kn. Ukoliko spavanja ne bi bilo autobus smo svejedno naplaćivali uz potporu kluba, a novac bi se trošio na sendviče, piće, sokove, koreografije, pirotehniku i slične cirkuse.
Valentinovo u Danskoj
Vatreno gostovanje u Valenciji
Bilo je to četvrtfinale Kupa kupova 2005, Valenciju smo doma zgazili, uzvrat je bio formalnost, a priželjkivali smo pobjedu. Bilo je to drugo gostovanje u Valenciji, taj klub inače nijebio popularan, nije imao publike ni svoje dvorane. Zbog nele fešte u gradu svi hoteli su bili zauzeti, na kraju smo za jeftinih 300 kn spavali u lijepom gradu Calderonu 70km udaljenom od Valencije, u hotelu s 4 zvjezdice. Došli smodan prije, i pao dogovor da odemo u Valenciju na tu feštu. Kupili kartu za vlak do prve stanice, a vozili se do Valencije, konduktera nije bilo (nazad isto tako).
A kad tamo, kaos! Stotine tisuća ljudi na ulicama, rakete,petarde, prava španjolska fiesta, muzika, pivo, na svakom trgu ogromni kipovi koji se pale jedan po jedan, zatim slijedi vatromet. Na središnjem trgu oko ponoći se okupilo milijun ljudi najmanje (sigurno i više), iščekujući paljenje najveće skulpture. Mi smo onako poneseni atmosferom odjednom počeli pjevati, bilo nas je desetak. Na repertoaru uglavnom navijačke pjesmice, ali delirij totalni, privukli pažnju ljudi oko sebe i postali totalna atrakcija. Dok smo vidjeli da nas čudno gledaju prestali smo, no neka crnkinja taman izvadila fotić „Come on boys, more cheering!”, i šta sad, nemaš kamo, urlaj viči skači…
Bilo bi lijepo da smo pobjedili, no prošli smo dalje, a imao sam osjećaj da je utakmica puštena jer bili smo prilično bolji. Nakon t
ekme povratak uz zezanciju. Sjećam se da smo bili gladni, s malo love, na jednoj benzinskoj smo uzeli masu stvari i lijepo, da ne iznosimo van i da ne zvrnda onaj detektor na izlazu, pojeli u wc-u. Neki tip ulazi u wc s namjerom da se popiški, a nas deset ondje halapljivo jede i pije ko da nam je zadnje u životu. Las Fallas festival mi je na kraju ostao u sjećanju puno više od same utakmice, na kojoj su bili još neki ljudi iz Belupa kojima se baš i nije navijalo. Sjećam se da je bio pun bus naranči na povratku jer su u blizini dvorane bile plantaže, pa su žene išle u berbu.
Nurnberg aufwiedersehen!
Na polufinale se putovalo u njemački Nurnberg, jedan od najljepših njemačkih gradova. Sjećam se da je na ugovoru tipica iz agencija napisala relacija „Koprivnica – Nurbeng”, što je značilo da nismo odgovorni za bus (iako smo ga naravno vratili u stanju u kojem smo ga i dobili, nismo divljaci). U Nurnberg smo stigli već ujutro, pa razgledavali grad. Kod dvorane smo sreli puno Hrvata koji ondježive, tako da nas je na tribini na kraju bilo oko 70. Donijeli su veliku hrvatsku zastavu „Vatreni Nurnberg”, te navijali s nama cijelo vrijeme. Pred dvoranom smo zapalili par baklji (na što policija naravno, nije reagirala), a rezultat je na kraju bio neriješen. U uzvratu smo ih zgazili deset razlike. Sjećam se da smo tijekom poluvremena našli u hodniku zahoda 2-3 gajbe piva kojem je istekao rok trajanja. Onaj junak iz Danske (koji nije znao da se Valentinovo slavi diljem svijeta) rasvijetlio je situaciju pitanjem „A kad ste čuli da se piva more pokvariti” te otvorio prvu, a mi ostale, što je dovelo do kašnjenja na drugo poluvrijeme dok nismo te gajbe ispraznili. Kasnije su nas ovi Hrvati zvali u neki hrvatski kafić gdje nas je gazda častio pivom, puštali su Thompsona, kafić se orio od pjesme i navijanja, dok je jedan naš rekao „Gle kako nam ulaguju, a veli mi ovaj koji tu živi da su par minute prije našeg dolaska puštali narodnjake”. Kako god, zabavno je bilo! Sjećam se da smo digli veliku zastavu s Podravkinim pijetlom kao koreografiju, i taman su stavili minutu šutnje za papu Ivana Pavla II., onda smo zastavu spustili, pa je dizali opet… Poštivali smo tu minutu šutnje, zviždali su jedino makedonski Komitina utakmici Kometala, no to nas nije ni najmanje čudilo.
Šok u Leipzigu
Bila je to Liga prvakinja 2007., išli smo u Leipzig po pobjedu, bio je pun bus ljudi i jedan kombi. Ovo gostovanje pamtim po tome što je zbog dugog puta bus morao negdje stajati, pa smo izabrali noćenje u Pragu koje je padalo taman u subotu. Jednog navijača smo nagovorili pripitog u Kuglani da ide s nama, pa se ovaj samo azletio doma po putovnicu i majicu, te obavijestio starce da ide u Njemačku. Noćenje u europskoj prijestolnici zabave svima se dopalo, a provod je bio fenomenalan (pivo limenka 2,50 kn), dobro pivo u pivnicama, jeftina hrana, šetnja predivnim gradom…
Debrecen
Polufinale Kupa EHF 2006. igrali smo s DVSC Devrecen, druga utakmica igrala se tamo. Bili smo u strahu jer su njihovi navijači najjači dvoranski navijači u Europi što se tiče rukometa. Tim više što smo im se zamjerili jer smo im u Koprivnici ukrali jednu zastavu, no na kraju nije bilo problema. U Debrecen se kasnilo jer, unatoč stalnim upozorenjima da se pregledaju dokumenti, jedan navijač imao je potrganu osobnu, pa smo sat vremena čekali da mu od doma na granicu donesu putovnicu. Rekli smo mu da ima obvezu častiti pivom cijeli bus, što mu se lijepo poklopilo – naime, u mjenjačnici je 50 eura mijenjao u forinte, a ženska mu je zabunom dala duplo više tako da je pala dobra runda u restoranu kod nekog Turčina. U tom restoranu na mađarskoj pusti jeli smo na povratku da se počastimo prolaskom u finale, sjećam se da je za 1000 kn cijeli bus jeo i pio. Kod ulaska u dvoranu odmah smo zapjevali „Ne daj da nas rastave ovi ljudi zli, jer u srcu mome živiš samo ti…”, jer smo bili pod utjecajem Gorana i njegovog pjevanja lakoglazbenih nota u busu. Dvorana krcata, tribina preko puta nas puna ultrasa DVSC, nijednom nas nisu vrijeđali nit nam zviždali, čak su nekoliko puta umuknuli da nas malko čuju. Na kraju smo saznali da je u finale prošao i Ferenvaros, pa smo skupa s ostatkom dvorane zapjevali „Ferencvaros goodbye”, veselili smo se finalu jer su nam ovi iz FTC ostali mnogo toga dužni još iz 1995.-1996. Na kraju su nas navijači DVSC žicali za majice i šalove, doletjela je neka čaša koja je promašila veliku glavu jednog našeg navijača i razbila se o zid, bila je neka sitna gužva, nakon tog smo se zaputili doma, s mislima na finale.
Gostovanje u Hamletov grad
Protiv Slage
lsea u Ligi prvakinja 2008. Putovalo nas je malo, jedno dvadesetak. No ekipica je bila totalno veseljačka, odlično raspoložena. Na granici je bio pretres autobusa, gledali su čak u toaletne torbice u prtljagi, vadili foto aparae iz futrole, (hrvatski panduri, ne slovenski!), no ono malo pirotehnike što smo imali ipak je prošlo. Spavali smo u gradiću Slagelse, iako se utakmica igrala u udaljenijem Helsingoru (Hamletov grad). Navečer smo išli malo van, upali u neki bircuz di si svi imali 40 i više godina i pili. Na prozoru kuckanje – pogledamo , neki tip nas bijesno gleda i pokazuje srednji prst. Nakon pola minute opet, dolazi drugi tip i isto pokazuje srednji prst. Tko, što i zašto, nismo znali – kasnijesmo ih vidjeli u gradu, ništa se nije dogodilo. Valjda lako skuže strance. Ostali smo bez love, skupili za zadnju rundu i pao je prijedlog da platimo nekom Dancu u biru piće, a on će sav razdragan sigurno uzvratiti istom mjerom. Platili piće nekom starcu s bradom, on nam zahvalio, došao do nas, nešto na njemačkom trkeljao o svome finskom podrijetlu, otišao do konobarice s novčanikom – no piće nije stizalo. A nema veze, zamišljeno smo se pogledavali. Kraj birca se zaustavi kamion, pogledamo van, netko veli „Daj zamisli da je u kamionu party, i počnu izlaziti ljudi s pivom i fešta…”. Kamion stane, zadnja stranica se spusti, unutra fešta, izlazi horda veseljaka, upada u birc s gajbama piva i dijele po stolovima – ne lažem!!! Mislili smo da sanjamo, bio je Carlsbergov G-day, promovirali su zimski Tuborg. Došla mi je debela postarija hostesa i rekla „You have to kiss me”. Upitah „Why”, reče „We’re under missletow”, odvratih samo preplašano „I don’t wanna”, pa se stara pokupila. Kasnije smo pojeli božanstveni kebab, pojeli ga kod kineskog restorana gdje se počinjala okupljati sumnjiva ekipa. Veli netko od naših „Ma, da nas itko takne, zovemo Turčina i sve ih digne u zrak”, pa smo nastavili na miru jesti. Sutradan smo išli na utakmicu u Helsingor, koji se nalazi prekoputa Švedske, pa su neki za 20 kn trajektom išli u Švedsku na kavu. Na kraju nama nekolicini bilo žao što im se nismo priključili, jer smo bili pregladnjeli i tražili smo dobar kebab. Utakmica katastrofa, zgaženi smo bili, na kraju zapalili pred dvoranom dvije baklje i lijepo se zaputili doma u prezabavnoj atmosferi. Kući smo se vratili sa hrpom plišanih igračaka i suvenira, a našlo se i poneko pivce. Uvijek je bilo fora vratiti se doma, premoreni bi bili, prljavi, sva ta putovanja bila su „kratkog daha”, no bili smo totalno sretni, prepuni dojmova. Doživljaji bi se prepričavali godinama i bili smo zahvalni što imamo prilike vidjeti Europu za tako male novce, na kraju bi onima koji su ostali doma zbog glupavih razloga uvijek bilo krivo.
Put koji nije ni započeo
Na prvo gostovanje u Ikast išlo se 2003. godine ako se ne varam. Na taj put nisam ni krenuo, jer sam nekoliko sati prije skužio da mi je putovnica istekla i skoro se rasplakao pred autobusom. Dečkima koji su išli bilo je,naravno, odlično… Na kraju sam imao prilike vidjeti Ikast lani. Bilo je to fora gostovanje lani, prva Podravkina pobjeda u Danskoj ikad, pamtim da je anvijanje bilo ludo, a zaštitari su čak nosili dečkima na bubnju flastere da ih palice ne nažuljaju. U usporedbi s Brankecom i ostatkom domaće primitivne ekipe, nešto nezamislivo! Poslije utakmice baklja pred dvoranom,pjesma, na povratku je bila totalna fešta. Pive je nestalo pa smo se na jednoj benzinskoj opskrbili cijelom paletom, a bili smo skroz zadovoljni što nas je na utakmici kamera snimala cijelo vrijeme. Znam da smo od Dade iz Garešnice pobrali onu foru bacanja šalova i majica u zrak tijekom navijanja, pogotovo prije refrena, pa dok uhvatiš šal u zraku i počne refren, krene ludnica…