Pijetao je uvijek bio simbol Podravine. Izrezbaren na namještaju i vratima poljskih zahoda, izvezen na kojekakvim narodnim rukotvorinama, poslužen na stolu, ili pak kao živahna šarena baraba koja se kočoperi dvorištem i pazi da mu nitko ne čačka po kokošima. Nije niti čudo što je upravo pijetao spasio Đurđevčane od turske opsade, te su ih otad nazivali Picokima.
- Oglas -
Također nije ni čudo što je pijetao simbol većine udruga u gradu, od hrvača, do rukometašica. I bajkeri ga imaju, uz naziv udruge Roosters, sličnog naziva su i navijači Podravke Red roosters. Pijetao je i na grbu rukometnog kluba, pijetao je na grbu županijske zastave, pijetao s irokezom izabran je i kao logo udruge koja prezentira glazbenu punk scenu diljem ove male države. Pijetao je, uostalom, simbol tvrtke Podravka. Ono što je dugo godina bilo simbol poštenja, karaktera, ponosa, rada, podravske prgavosti i inata, borbenosti i još koječeg drugog, promijenilo se. Doživjeli smo eto, da nam i taj naš simbol pale na lomači, optužujući ga za sve zlo koje nas je snašlo mu protekloj godini. Za zezanciju uvijek raspoloženi Dalmatinci usred Splita su Podravkinom „pivcu“ pročitali optužnicu, te ga proglasili krivim radi provale u silos gdje je pokrao 26000 tona žita. Originalno, nema što! Zezanciju Splićana ne treba uzimati za veliko zlo, i sam Kerum kaže „Ma karneval je zajebacija“, no jako dobro znamo što je taj Podravkin pijetao na karnevalu simbolizirao i zbog kojih je razloga spaljen. Neki bi dali sve na svijetu da vide Podravkin bilten s gorućim pijetlom na naslovnici, no to, naravno, nećemo doživjeti jer u tvrtki je na snazi vječna „omerta“. Ni ja nisam bio bolje sreće, jer na internetu sam nako detaljne potrage uspio pronaći samo ovu malu sličicu koja će ipak poslužiti svrsi. Našao sam desetke fotki gorućeg Keruma kojem je presudila Torcida na paralelnom karnevalu, no on me ne zanima. Ni jedan dan ne mogu kliknuti na neki portal s vijestima, a da mi Kerum ne iskoči van – postao je i više nego dostojna zamjena za Simonicu ili propalu lokalnu starletu Vlatku Pokos. Ne znam jesu li ikad na sokolovečkom karnevalu spalili Vlatku Pokos? Eto vidiš, baš zanimljiva ideja! Sa svakom kolumnom postajem inovativniji, još da me netko i sluša bilo bi baš… Ma bolje da ni ne zamišljam.
Dio drugi: Korupcija
Već dulje vrijeme se priča o korupciji, nepotizmu i sličnom. Vlada se bori protiv korupcije, Jaca se bori protiv korupcije, svi se bore a onako… Ne ide im baš. S obzirom da me mnogi znaju kao tipa s mnogo ludih ideja i teorija, imam nešto reći i po tom pitanju. Korupcija je ono što kreće iz roditeljskog doma, čime nas zapravo „truju“ kao male. I u najvećim urbanim sredinama poput Zagreba, Splita, Osijeka i sl. nismo se odmakli od primitivnog seljačkog mentaliteta korupcije zaostalog iz 15. stoljeća, a zove se „znak pažnje“. Kao i u dobra stara vremena dok su katolički svećenici radi kojekakve ideologije tamanili lijepe crnokose žene jer su ih smatrali vješticama, ili napravili preteču holokausta nad Židovima i Muslimanima tijekom križarskih ratova , i dan danas se zadržao običaj da se fenomen „znak pažnje“ uglavnom manifestira prema svećenicima, liječnicima i profesorima. Iako su svi spomenuti plaćeni za svoj posao (svećenike tu ne ubrajam, oni ne rade ništa al svejedno dobivaju lovu), narod ima neobjašnjivu potrebu donositi plave kuverte, slike, bombonjere, boce skupih žestokih pića, „dvaest deka kave“ i još koješta. Dok sam nekoć ležao u bolnici u zagrebačkoj Dubravi, u prizemlju je bio poveći gift shop s navedenim artiklima (sad, tko bi bolesniku kupio bocu skupocjenog pića, ili šećerašu bombonjeru?). Jednom sam načuo razgovor između medicinskih sestara koje su oštro kritizirale ovakvo ponašanje, pitajući se za kog im vraga ljudi kupuju te stvari, jer plaćene su za svoj posao i obavljat će ga pošteno i pravedno, sigurno onaj koji je poklonio nešto neće dobiti bolju skrb ili neku sličnu protekciju. Kao klince, prije nego smo se krizmali, pravilo je bilo da moramo tratiti vrijeme na nedjeljnim misama i vjeronauku, inače nećemo dobiti sveti sakrament i gorjet ćemo u paklu i slične stvari. Naravno, da bi roditelji spasili dušu svoje djece koja su radije igrala nogomet na igralištu ili igrice na Nintendu nego išli u crkvu, donosili su „velečasnom“ razne kuverte, zamotuljke, pakete, a nekoliko dana prije krizmanja sjedili smo na klupi u parku kod crkve sv. Nikole i oblizivali se gledajući prozore pune kobasica i šunki.
Slična stvar je i s profesorima, od davnina je balkanski običaj na obranu diplomskog rada donositi kojekakve viskije, vina, plate s pršutom i slična čudesa. Ja nisam donio nikom ništa jer diplomski rad je rezultat mog truda, ocjenu sam pošteno zaradio, a i fakultet pošteno platio (jer nisam išao na državni), tako da nemam nikakve potrebe nekom nešto poklanjati. Ljudi koji su sjedili u komisiji, uostalom, imaju svoju plaću, plus proviziju za to što sjede i gledaju u moje predivne oči i slušaju moj nježni glas koji im priča krasote o turističkom potencijalu grada Koprivnice i okolice, dok se na powerpoint slajdu ponosno kočoperi šareni pijetao pred Podravkinom upravnom zgradom. Isti onaj kojeg su u Splitu spalili. U tim razgovorima mnogi se brane da to nije korupcija već „znak pažnje“, da je to kulturno, te da oni zato „ne moraju čekati na pregled kod liječnika kao drugi već ih se lijepo odmah primi“. Ali, da, kažu da to s korupcijom nema veze. Mrzim čekati u čekaonici satima gledajući kako ljudi ulaze u ordinaciju preko reda – zato to nikad ne bih napravio nekom drugom. Ti isti zamuknu dok ih pitam zašto ne nose „znakove pažnje“ inkasatoru TV pretplate, poštaru, teti na šalteru u banci, kondukteru, smetlaru koji im svako jutro oko 5 mete ulicu… Dobijem zbunjeni pogled i postane mi jasno da je korupcija bolest koja se još dugo, dugo neće odstraniti iz društva. Društvo bez korupcije jednostavno je – društveno neprihvatljivo.
Dio treći: Joža Friščić širi mržnju
Ma ne taj, nego onaj ćelavi, iz Križevaca koji je imao najbolju namjeru organizirati koncert nacističkog benda Blue Max u vatrogasnom domu nekog sela koje će kad tad završiti u crnoj kronici zbog incestuoznih malverzacija unutar obiteljskog doma ili rafalim
a u nečiju glavu jer je kokoš prešla u susjedno dvorište. Zbunjeni Joža objašnjavao je novinarima kako nisu ništa loše radili, te je cilj bio samo organizirati koncert takve glazbe. Istina, dečki nisu razbijali, ni nikog namlatili, no takve stvari dolaze kao posljedica jer jezik mržnje je upak jezik mržnje i Joža je trebao znati da mu tako nešto neće proći. Ni ja nikom ništa loše ne radim ako upalim baklju na utakmici, pa eto, gospoda iz MUP-a zajedno s dušebrižnom javnosti gledaju na to drugačije. Ovakve stvari su kod nas još uvijek jako atraktivne pa su novinari digli poveću frku, koja će rezultirati masovnom potragom za glazbom benda Blue Max koja nije zaobišla ni mene. Pročitao sam jedan intervju s njima, poput podravkaša imaju „zakon šutnje“ o osjetljivim stvarima, ističu kako sviraju street rock’n’roll i oi punk za ljude s ulice, prešučujući intrigantne tekstove koje si i sami možete zamisliti kakvi su.
Preslušao sam, zbilja nije loša muzika (izuzmemo li tekstove), no ako ih hrvatski nacionalisti, rasisti i ini žele poslušati, neka lijepo uzmu putovnice i odu u neku drugu destinaciju gdje su takvi koncerti dozvoljeni. Ovako, samo su se pokazali kao loši organizatori, lakovjerni klinci i spodobe koje se opterećuju drugim svjetskim ratom (tko zna zašto). Ne živimo u ružičastom svijetu gdje smo svi dobri i svi se volimo, svatko ima svoju ideologiju, nismo svi isti. No bilo bi tako lijepo da svoju navodnu ljubav prema domovini manifestiraju nekim korisnim radom,ili humanitarnom akcijom, a ne širenjem mržnje. Uostalom, bez obzira na dobar ritam i tricky melodiju, ako će koncert Blue Maxa rezultirati s nekoliko novih ćelavih klinaca u gradu koji će letvama mlatarati tamnopute nogometaše Slavena, onda nam to zbilja ne treba. Koliko znam, napadaču na Slavenaša još nisu objavljeni niti inicijali. Možda ponajviše zbog toga jer , iako svi stalno pričaju o rasnoj i inoj jednakosti– nikom nije stalo. Jer da je nekome stalo, onda policija ne bi za taj koncert saznala iz treće ruke, već bi ga sami spriječili. Eh, bolje da se odjavim prije nego krenem u žešće filozofije. Točka!
