Ipak u odricanju prednjače poslodavci. Njima je poklapanje korizme i recesije, mada ne razumiju sasvim što te riječi znače, sjajno došlo da podijele korizmene otkaze i smanjuju plaće, zaboravljaju na uskrsnice, jer se to ne uklapa ni u korizmu, ni u receseiju, i uvode svekoliku štednju nad drugima, a svoje vlastito bogatstvo gramzivo gomilaju. U velikoj trci za bogaćenjem zaboravljaju sami na sebe, pa to bogatstvo niti ne troše. Barem da odu u kazalište, na koncert, u kino, u knjižnicu, na izložbu. Da pomažu poneki amaterski sportski klub, da daju koju hiljadarku za sliku.
Iako kod ovoga zadnjeg moram zastati i makar mi je teško izreći, ugodno sam bio iznenađen što ima gazda koji su kupili mnoštvo slika koprivničkog slikarskog miljenika Romana.
Vratimo se recesiji. Ona je postala izgovor za otkaze i smanjenje plaća, jer se gazde ponašaju kao da je receseija, eto, baš jučer stigla na uredska vrata, kuc-kuc pokucala i rekla ”Dobar dan, ja sam recesija, želim se upoznati s vama”. Prije toga gazde i gospodarstvenici, o Vladi da i ne govorimo, pravili su se slijepi i gluhi na ono što se valja, odnosno već događa oko njih. Najedanput su čuli kuc-kuc i odlučili se ponašati antirecesijski, pa su ljude potjerali na ulicu, u pučke i Caritasove kuhinje, a nekima, do kojih im je izuzetno stalo, samo su smanjili plaću za hiljadarku-dvije, tako da rade krvavi posao za neku kintu više od minimalnog minimalca.
Roman o otkazima
Lud, zbunjen, nenormalan
Ovo nije autobiografija, već prilog razmatranju o tome zašto ne biti novinar. Ako bilo tko od mladih novinari doživi sličnu novinarsku sudbinu, preživi i nakon toga ostane novinar, mora svakako otići na promatranje. Osobno nisam išao na promatranje, jer znam i sam da nisam normalan.
Kao što vidite recesija u novinarstvu za neke i mene traje dulje vrijeme. Mnogi bi današnji mladići i djevojke mogli ispričati svoje ”recesijske” priče, a i neki stariji. Moj prijatelj fotoreporter iz Večernjeg dobio je otkaz godinu i pol prije mirovine. ‘bem ti tajkune, ‘ebala vas zarada (smijem pisati tako, jer ne radim u predsjednikovu uredu). Istodobno, uredno plaćam članarinu Društvu novinara Hrvatske, koje je na nižim razinama organizirano samo kada treba igrati nogomet, a i tada se jedva skupi ”kvorum”. Mladi se nemaju kome požaliti. Ulaze u život i posao koji im je od početka usran. A novinarstvo bi, kao, trebalo biti ugledno zanimanje, trebaš glumiti gospodina, a ne znaš kako ćeš povezati kraj s krajem. Moja je prognoza da će jednog dana, uključujući zlo koje gazde i urednici šire crnilom i žutilom, pojesti samo sebe. Zasad to, tiražno gledajući, drži vodu, ali otkazi i smanjenje plaća sugeriraju da je voda došla do ušiju.
Bacanje novinara kao zaštita vlasti
gica iz Novog lista srušena je na zadatku, jer se usudila priči zaštitaru predsjednice Vlade iza leđa. Uputa kolegama koji moraju trčati za velevažnim čelnicima ove države u recesiji: nemojte prilaziti body gardu s leđa, jer će vas tuširati ili baciti baciti šulter (hrvatski izraz za bacanje preko leđa s hvatom odostraga). Ako se uopće ti inteliganetni momci mogu prepoznati odostraga. Ne bi me začudilo da kolegica dobije i otkaz, jer se usudila ugroziti sigurnost premijerke slikajući je zaštitaru iza leđa. Ponižavajuće za policiju i Vladu.
Tokom novinarskog rada imao sam prigodu, kako mi to kažemo novinarski, pratiti puno važnih osoba u datom vremenu. Ne sjećam se ni jedne neugodnosti s agentima koji su pratili Tita, Savku, nekoliko puta Tuđmana, Galbraihta, Mocka, engleskog veleposlanika u Lipiku, Račana, pa u vrijeme stranačkih aktivnosti Paragu ili Đapića, u novije vrijeme u više navrata Mesića, pa i Kosor. A isto sam se morao gurati da uhvatim bilo dobru sliku, bilo dobar ton. Nervoza u vrhu vlasti nije dobra, ma kako to policija opravdavala. Može netko to smatrati nužnom obranom (jer je poznato da su ženske u ovoj državi ojačale i da su velika prijetnja vrhu vlasti), a ja osobno smatram da je novinarstvo hrvačkim zahvatom tuširano i bačeno na dno društva, gdje se našlo sa svim ostalim izmučenim građanima.
Kanižaj bi rekao: I onda neš pil!
Isti djelatnik u narečenom vremeniku
Kad smo već kod policije, moram reći da me fascinira rječnik raznih glasnogovornica. Ti klišeizirani izričaji birokratskog rječnika su smiješni. Zamislite, pretpostavimo, ovakvu situaciju.
Pita poznanik jednu glasnogovornicu:
– Kako brak? Voliš li svog supruga?
– Da, ja volim istog u narečenom braku. Vrlo je djelatan.
Uto upadne muž i kaže:
– Ali ti nisi djelatna, ženo. Obavio sam istražne radnje i ti se ne držiš vremenika ručka. Postupi po istom i privedi juhu na stol.
Ovo ”vremenik” čuo sam na teve od jednog visokog djelatnika u prosvjeti. Vjerojatno znači rokovnik. Vremenik nisam našao ni u jednom rječniku. Možda negdje i postoji.
Ali pronašao sam da postoji riječ vremenit. To se odnosi na mene, vremešan, postariji. Vremenik mi je sve kraći: ubit će me birokratski jezik.