Zašto je Mile uzviknuo: Jao, bre, što sam popularan!?
Nakon gotovo mjesec dana stanke i dubokog promišljanja, donio sam dvije odluke: nastavljam s pisanjem kolumni, makar ne mogu u čitanosti dostići svemirsku popularnost Vilibalda. U moje vrijeme bio je također jedan Vilibald, Handke se prezivao, radio je u administraciji koprivničke tiskare, bio je iz Peteranca i tamo je bio peteranski Sven Šestak: vodio je u davno vrijeme poznatu kazališnu družinu. Bio je vedar čovjek s pomno obrezanim brkovima, gospodin u vrijeme kad smo svi bili drugovi. Mislim, više smo se družili. Osobito u gostionici mame Grahovčine kod suda, na današnjem Trgu dr. Leandera Brozovića. Tamo se se jelo i pilo. I svi smo bili popularni.
U starom Kalniku, gdje je sada DM, u ono vrijeme poručnik Mile bio je samac, a poručnici su imali odlične plaće. Pa je Mile trošio, naručivao pjesme, a pjevačica srpskih i drugih pjesama (alaj bi ta danas dobro prošla u modernim diskačima 21. stoljeća!) pjevala mu je i najavljivala: Samo za Mileta, samo za Mileta! A Mile bi ispružio noge i digao ruke u zrak, nagnuo se unazad preko naslona stolca i sretno uzvikuno: Jao, bre, što sam popularan!
- Oglas -
Dakle, prva odluka je da nastavim pisati kolumne češće, ali kraće.
Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save…
Druga odluka je vezana također uz osobnu povijest. Naime, izgleda da ću opet početi navijati za Dinamo. Jer sam zadovoljan što znam u kojem grmu leži Zajec. Kad sam 1961. godine došao u Zagreb nadobudno studirati pravo (taj je faks bio popularan, jer se nije moralo dolaziti na sva predavanja), završio sam umjesto u advokatskoj kancelariji u Gradskoj rubrici Vjesnika kod Ive Butkovića, Vlade Bizjaka, Vere Vrcić i drugih (eh, što je bila ekipa u Gradskoj: Vladimir Maleković, Elena Cvetkova, Seška Stanjolović, Dražen Jambrović, Zdravko Židovec, Darko Herceg, Vlado Burić). Od ranije sam navijao za Dinamo, a utjecaj Dalmatinaca u Vjesnikovu okruženju bio je relativno malen, s mora su bili tek nenadmašni pisci reportaža Frane Jurić (Hvaranin), Ivo Braut (s Krka), pa potom Ivica Šegota (iz Rijeke), Frane Erceg (iz Šibenika), pa me nisu mogli preobratiti na neku drugu boju. Jednog jesenskog dana otišao sam u Haulikovu ulicu, učlanio se u Dinamo, dobio člansku knjižicu i Dinamovu značku. U sezoni 1961/62. Dinamo je bio treći na tablici. Ispred njega bili su Partizan i Vojvodina, a iza Crvena zvezda, Hajduk, Beograd, Sarajevo, Rijeka, Velež, Novi Sad, Vardar i Borac.
Dinamo je nešto ranije, 1958. godine, bio prvak (Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hügl, Kolonić i Prelčec te trener Gustav Lechner). Nakon toga osvojio je prvenstvo tek 1982. godine, a tada je u Dinamu igrao, pogodite tko? Zajec! Evo sastava: Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić, trener: Miroslav Blažević.
Dinamo je mijenjao trenere, neki su u tom zbroju bili i više puta, ali izmjene su od 1923/24. godine bile brojne, pa Zajec na leđima može nositi broj 73.
Došao je trener koji ne okrivljuje novinare unaprijed i unazad, koji nije zaokupljen svojom veličinom, koji ne zabranjuje pitanja i propitkivanja, koji je cijenjen u Europi, ima ime i prezime. Da i nadimak: Zeko. Razmislite, možete li lošem čovjeku dati simpatičan nadimak? Hrvatskom nogometu treba više ljudi tipa Špaco, Zeko, Cico, Kara, Zeba, Dala, Jura… Normalnih ljudi s normalnom komunikacijom. Koji znaju i s nogometašima, i s navijačima i javnošću općenito.
Zato mi se čini da se dolaskom Zajeca Dinamo promijenio. Zato sam odlučio pažljivije pratiti i taj klub.
Volio bih kad bi se i u moj Slaven vratila atmosfera od prije godinu, dvije. Ne u trenerskom smislu. Niti igračkom. Više mislim na atmosferu u okruženju, na fluid koji bi privlačio na stadion i u prostorije podno stadiona. Gdje je to nestalo? Nije sve u novcu. Ako je točno da se Uprava mojeg najdražeg nogometnog kluba nije sastala godinu dana, ako je to zbog krize i rezanja troškova, onda moram reći da sam na svoju (ne)sreću izabran u novi Upravni odbor Rukometnog kluba Podravka i da smo se od skupštine početkom travnja do sada sastajali svakog tjedna i usprkos dugovima i težini rješavanja problema, čak i na običnim neobaveznim radnim dogovorima nema nas manje od šest. Od 10 članova. I nećemo posustati.
A znate na čijem modelu sređujemo financije i troškove? Dobrim dijelom na Slavenovom, koji se pokazao izuzetno uspješnim.
Pa ponosite se onda time ljudi! Razgalamite se malo. Da vas čujemo. Ne mora pri tome ručak. Siti smo svega. Politike, mislim. Ali, uopće nije sramota što niste ove sezone ostvarili Europu. Bilo je boljih, a i božice Fortune nije bilo u puno utakmica.
Razmislimo malo: tko smo mi da moramo biti stalno (u vrhu) u Europi u nogometu, rukometu, kuglanju, streljaštvu, hrvanju itd?
Ima sportskog veselja i izvan toga. Na utakmici kupa Borac Imbriovec i Podravac Virje bilo je 600 gledatelja. Kladim se da ih treniraju treneri s nadimkom.
