Štefovo zanimanje – špricanje loze modrom galicom tri dana prije blage kiše
Znate što sanjam? Sanjam da još jedanput doživim, kao što sam nebrojeno puta doživljavao u mladim novinarskim danima, da sam pozvan na otvorenje pogona, na kojem najstariji radnik (ako danas ima još takvih) reže vrpcu, i onda onaj komad, tko zna iz kojih razloga, stavlja u džep, svi mu čestitaju, a on prvi oproba ili proba proizvod koji upravo izlazi s trake, za kojima sjede i rade radnice s rupcima na glavi.
Nakon toga odlazimo u restoran društvene prehrane i svi zajedno dobro se naklopamo graha, kobasice ili pečenog mesa, uz zelenu salatu, popijemo koju litru graševine sa Studencom i odemo doma prije TV dnevnika, da vidimo kako će to izgledati na ekranu. S tim da se novinari suzdrže od pitanja najuglednijem gostu što misli o povratku pojedinaca u stranački pašaluk, situaciji u Siriji ili o izjavi oporbene broširane, bivše glavne, o tome kako se po stoti puta od izbora čudi kako to radi ova Vlada (ne shvaća da još uvijek nema kraja čuđenja kako je to radila ona bivša; Vlada, mislim). To je inače novinarski i urednički specijalitet: glupa pitanja ”pojedu” razlog okupljanja, pa se od otvorenja i novih proizvoda ne vidi ništa, samo se čuje što glavni misli o poskupljenju goriva. To sanjam. A evo malo zamišljene stvarnosti. Nije prava. Pretpostavljena.
Pauk-net
Kad u pretpostavljenoj životinjskoj farmi orwellovskog tipa umjesto vladavine pajceka dođe do smjene i nastane vladavina pauka, muhe uglavnom odlete sa svojih radnih mjesta, a Pauk-net plete svoju mrežu. Prvo se umreže glavni paukovi. Oni postave čvrstu ljepljivu mrežu kojoj je nemoguće prići, a svaka iole pametnija muha će je i zaobilaziti, jer je opasnost od uništenja velika. Zaletiš li se neoprezno u taj teritorij, slijepe te, sklupčaju i svaki malo gladniji pauk te pojede.
Nakon što se smjeste glavni paukovi, mreža se širi na sporedne, vrlo razgranate niti, gdje počinju carevati manje važni paukovi, ali vrlo naduti od ponosa što su udahnuli malo svježeg zraka, jer su netom izašli iz stražnjica vodećih paukova. Tu je borba s muhama veća, jer muhe na periferiji još nisu izgubile svu vlast, a novi paukovi još nisu dobro ovladali tehnikom pletenja novih mreža, pa veza na Pauk-netu ponegdje i pukne. Te pukotine muhe iskorištavaju za prelet.
No, želja za umrežavanjem vrlo je jaka i kod najsitnijih paučića, pa se rasprostire i gdje ne bi trebala. Tako na periferiji interesa i zbivanja stradavaju pećinski vodozemci, koji pripremaju izložbu na zidovima prethistorije, zatim skočimiševi, igrači pola, kojima su paukovi oduzeli sve konje i ostala im je samo mala lopta za loptanje, a štapove su im još ranije otele muhe, a stradaju i gliste, koje ni ne znaju zašto su zaposlene.
Sve muhe također optužuju se za nepotizam, jer je iz samog pogleda na njih jasno da su veoma slične i da su sasvim sigurno u srodstvu, što se za paukove, dobro skrivene iza mreža, ne bi moglo na prvi pogled reći. Naravno, takav dojam traje samo do drugog pogleda.
Nekima se učinilo da Pauk-net liči na Danteov pakao, ali su sasvim pogriješili. Kod Dantea najgore je u devetom krugu pakla, dakle u samom središtu, dok je ovdje situacija obrnuta: najbolje prolaze paukovi u samom središtu, a što su krugovi veći, to je malim paukovima teže.
Uz muhe u toj pretpostavljenoj životinjskoj farmi zuje i neke druge mušice, neke pokušavaju svojom duhovitošću izbjeću paukovu mrežu, neke žive samo jedan dan, a po opisu iz političke enciklopedije malih životinja, to bi mogli biti penzioneri, a nije ničudno, jer svatko po Andy Warholu ”svatko će imati svojih 15 minuta slave”. Poslije krepa.
E, tu postaje za me i za novinare, koji su još aktivni, opasno. Toliko sam se zapleo u mrežu da postoji opasnost ili da postanem sastavni dio mreže, što bi mi zamjerile muhe, ili bi me paukovi pojeli, na što bi se tugaljivo oglasile nekrologom samo mušice.Ili da me odbace muhama, a one se roje na velikim kravljim pogačama, ili drugim kvalitetnim izmetima, pa bi miris takve transformacije ostao dugotrajan. U svakom slučaju za neutralce je najbolje da igraju na hendikep.
Blesiran sam, ali moram
Kad sam već spomenuo hendikep, sjećam se rukometaške ludorije iz mladih dana. Ne znam ni dan danas zašto nam je to toliko bilo smiješno, cerekali smo se k’o ludi.
Naime, kad se pripremalo za utakmice u starim svlačionicama, s mirisom po zamazanim čarapama i smrdljivim patikama (mi smo ih zvali šlape po njemačkom, ali pišemo po turskom patike, da mladež razumije i da ih ne zbuni domaća riječ – papuče), onda se kod sastavljanja momčadi upitalo mogu li svi igrati. Na to bi šaljivčina rekao ”Blesiran sam, ali moram”, ili ”Blesiran sam, ali mogu”. A mi se valjali od smijeha.
Tek s dolaskom višestranačja shvatio sam kako su dečki bili dalekovidni. Jer kod sastavljanja momčadi, ekipa, timova, pita se ”Možeš li?”. Štef z goric, kojemu je glavno zanimanje bilo špricanje loze modrom galicom tri dana prije blage kiše, prihvatio je da se bavi kulturom i kompjuterizacijom. Blesiran je, ali mora. Jer Štef je podoban dečko. Voli kulturu, pa često pjeva Još ni jeden Zagorec nije prodal vina, a za kompjutere bu si namestil resor s tridesetak onih koji znaju. On bu samo raspoređival i potpisival plaće.
Molim da se ovo ”blesiran” ne dovodi u vezi s blesavošću, jer blesirati, francuski korijen, isključivo se odnosi na sportsku ozljedu, a blentav, blento, blesan, blesav, blesavac, pa onda blesavo, blesavost i blesavština, problemi su mozga (glup, glupav, priglup, nedotupavan, budalast).
Ali ovdje i završavam, jer radim k’o blesav.
Blesiran sam, ali moram.
Zbog preživljavanja u borbi između paukova i muha.
