A jesam vas, ha?
Otvorili ste ovo jer vas je baš zanimalo što to stoji iza naslova.
A, kad ono jedinice za posebna djelovanja mirno roštiljaju i ispijaju pivo.
A nema ni pokreta vojnih i policijskih snaga većih razmjera.
No ako ste neoprezni sakupljač gljiva ili to tek kanite postati, pročitajte ovaj članak do kraja. Možda će vam ipak spasiti život.
Jer danas se bavimo najljućom od svih otrovnica, strahom i trepetom naših šuma- zelenom pupavkom.
Moje stare znance, redovne čitaće ove rubrike, sam spomen roda Amanita, kamo pripada naša pupavka, odmah će podsjetiti na naše bavljenje ovim rodom na samom početku našeg druženja, na to da je ovaj rod poznat po nizu svojih otrovnica, ali jednako tako i po nizu pravih delikatesa.
Zelena pupavka sadrži desetak letalnih toksina, a najzastupljeniji su faloidini (faloidin, falocidin, falizin) i amanitini (alfa, beta,gama delta, epsilon).
Ovi toksini uzrokuju takozvani faloidinski sindrom trovanja, a prvi znakovi trovanja pojavljuju se 6 do 27 sati nakon konzumacije i to najprije probavnim smetnjama, povraćanjem i općom slabosti, sa pojavom vrtoglavice, suhim ustima, žestokim bolovima u trbuhu i jakim proljevom. U agoniji koja može potrajati i dva tjedna, raspadaju se jetrene stanice, puls slabi i na kraju otrovani padaju u komu i umiru.
Iste sindrome prouzročiti će i srodnice zelene pupavke bijela pupavka (Amanita verna) i smrdljiva pupavka (Amanita virosa). Na vašu sreću (ali moju nesreću jer za mene bi bilo posebno zadovoljstvo susresti se sa ovim ljepoticama) ovo su vrlo rijetke gljive u našim krajevima. Osobno nisam pronašao ni jedan primjerak ovih gljiva. No to ne znači da ne treba biti oprezan i da baš vi nećete biti te sreće da naiđete na neku rijetku vrstu.
No, upoznajmo se prvo sa našom čestom suputnicom na gljivarskim putovanjima.
Zato savjet. Kada ubirete gljive, pokušajte ih ubrati cijele, tako da vam se ne polomi donji dio, pa da vam ne promakne neka bitna značajka. Najlakše je to učiniti laganim zakretanjem ili pak ljuljanjem-lijevo- desno-naprijed- natrag-i istovremenim laganim povlačenjem prema gore. Svakako ne nasilnim čupanjem, jer tako riskirate da gljiva pukne, a s druge strane postoji opasnost da ćete oštetiti micelij iz kojeg gljiva raste. Ako nakon što gljivu uberete u tlu ostane rupa, zatrpajte je, kako bi zaštitili micelij od mogućih zaraza. Na taj način osigurat ćete da i naredne sezone na istom mjestu možete uživati u istim vrstama.
I na kraju još jednom- budite oprezni. Posebno kad berete mlade, nedovoljno razvijene gljive. Često se baš među takvim, mladim pečurkama (Agaricus) ili krasnicama (Russula) može potkrasti poneki mladi primjerak zelene pupavke.