Imao je sedam godina kada je počeo trenirati košarku u KK Radnik, a u sportskoj dvorani provodio je svaku sekundu slobodnog vremena još od najmlađih dana.
Junak naše priče je Križevčanin Ivan Svoboda, košarkaš mekane ruke i ubojitog šuta, miran i prizemljen u privatnom životu dok je na terenu spreman uzeti loptu u ruke i odlučiti utakmicu. Ivana znaju svi ljubitelji sporta i košarke u Križevcima, razvoj od najmlađih dana prati se iz prve ruke, prošao je sve uzrasne kategorije u KK Radnik, promijenio nekoliko sredina, ali uvijek se vraćao križevačkim klubovima.
Još u najranijim danima, kroz osnovnu i srednju školu, slovio je Svoboda za talentiranog igrača, uvijek je bio odličan šuter što mu je i danas vrlina kojom izluđuje protivničke braniče. U mlađim kategorijama znao je imati maestralne partije, gađati trice u nizovima, a svoju igru uspio je prenijeti i na seniorsku razinu. Upitali smo ga kako gleda na svoju karijeru i koliko je truda morao uložiti da postane igrač za prvoligaške parkete.
– Današnja košarka evoluirala je na jednu visoku razinu i ona ne trpi manjkavosti. Da bi se uspjelo do velikih, svjetskih uspjeha, treba se poklopiti mnogo toga, od obilja talenta koji je preduvjet, preko teškog, dugotrajnog, ali i kvalitetnog rada. Visina, motoričke sposobnosti, crte ličnosti… sve su to kockice koje moraju biti savršeno posložene da bi taj mozaik bio na najvišoj razini – opisao je Svoboda.
Kaže da je svoj talent nastojao maksimalno iskoristiti, potkrijepiti ga kvalitetnim i predanim radom.
– Jesam li uspio, teško je reći. Ne mogu reći da sam nezadovoljan karijerom i učinjenim do sada, no takvog sam karaktera da uvijek težim boljemu i nikad nisam u potpunosti zadovoljan. Tako smatram da sam mogao u nekim situacijama napraviti nešto bolje i veće, ali u konačnici, nema mnogo stvari za kojima žalim – iskreno se osvrnuo na svoju dosadašnju karijeru.
Osim sportskih uspjeha, ističe i sve ostale lijepe stvari koje mu je donijela košarka – putovanja, nebrojena poznanstva, prostor u medijima, iskustvo.
– Sve su to stvari koje danas mogu smatrati najvećim dobitkom iz svoje karijere, jer nažalost, financijska situacija u našem sportu nije blistava te kod nas od profesionalnog sporta samo rijetki izuzeci mogu osigurati egzistenciju – priča nam Ivan.
S obzirom da je prošle godine upisao doktorski studij, stekao je pravo nastupa za zagrebačko sveučilište s kojima je osvojio srebrnu medalju na Europskim sveučilišnim igrama.
– Za selekciju zagrebačkog sveučilišta nastupao sam još za vrijeme studija, i to vrlo uspješno jer smo u dva navrata bili prvaci Hrvatske te nastupali na dva Europska prvenstva (Grčka i Španjolska) gdje smo zauzimali 5. i 9. mjesto – prepričao nam je Svoboda svoje međunarodne uspjehe kojih se prisjeća s ponosom.
Iako je već krenuo u sezonu s Radnikom, doslovno preko noći došlo je do kontakta s Hermes Analiticom za koju danas nastupa.
– Moj novi klub je Hermes Analitica, klub koji već niz godina djeluje u Zagrebu. Zanimljivo je to da je taj klub već jednom nastupao u A1 ligi i protiv njih sam, tada kao 18-godišnjak u dresu Zagorje Tehnobetona, odigrao prvu prvoligašku utakmicu i postigao prve prvoligaške koševe. Njima je trebao igrač na mojoj poziciji dok je meni glavni uvjet bio da mi obaveze prema njima ne remete moje nastavničke obaveze u školi i trenerske obaveze u KK Radnik. Oni su na to pristali i dogovorili smo suradnju za ovu sezonu – objasnio nam je Ivan kako je došlo do neočekivanog angažmana.
Njegovim stopama krenuo je i mlađi brat Noa Svoboda kojem se također predviđa lijepa košarkaška karijera. Slobodne trenutke braća koriste za zajedničke treninge.
– Brat Noa, po mom mišljenju, korača pravim putem. Određenu količinu talenta posjeduje, volje za radom ima, a uz to ima i sreću da mu ja svojim iskustvom i stručnošću mogu puno pomoći. Trenira svakodnevno, po više sati, sa svim selekcijama KK Radnika. Vrlo uspješno nastupa i za mlađe kadete Cibone, a zanimljivost je da mu je tamo trener, suigrač iz seniorske postave Radnika, Ivan Tomas. Za veliki uspjeh se puno toga mora poklopiti, a pred njim stoji još mnogo rada, mnogo uspona i padova, odnosno kako bi mi žargonu rekli mora pojesti još puno žganaca – odmah je prizemljio očekivanja stariji brat.
Na košarkaškim terenima proveo je pola života, a sada sve više vremena provodi u zbornici i među učenicima.
– Profesorski posao u školi zaista mi se sviđa i iskreno uživam u tome. S obzirom da su mi roditelji prosvjetni djelatnici, a ja sam se nekako još u ranom djetinjstvu opredijelio za sport, kombinacija pedagoškog rada i kineziološke struke kao da i nije mogla završiti drugačije nego da postanem upravo ono što jesam – profesor TZK-a i košarkaški trener. Dan mi često izgleda tako da nakon nastave, odlazim ili na trening u Zagreb ili na trening sa mlađim kadetima Radnika, a nerijetko mi se poklope i sve tri obveze u jednom danu. Vikendom su na rasporedu utakmice, koje igram diljem Hrvatske od Splita do Osijeka, predavanja na fakultetu te vođenje utakmica sa klincima u Radniku. Zaista zna biti naporno, ali eto, uspijevam sve uskladiti, prvenstveno s dobrom organizacijom, ali što je najvažnije, velikom strasti kojom sve te obveze obavljam – ispričao nam je za kraj razgovora.
