Predstava Ja koja imam nevinije ruke, u srijedu, 16. prosinca u 20 sati staje na daske Doma mladih, kao dio programa Ludens teatra.
Riječ je o predstavi naslovljenoj po jednoj od posljednjih knjiga Vesne Parun, a koja je svojevrstan hommage životu i djelu naše neizmjerno velike pjesnikinje povodom njezinoga devedeset i drugoga rođendana. Predstavu je režirao Ivan Leo Lemo u produkciji Zagrebačkog glumačkog ateljea te u suradnji s Teatrom &TD. Vesna Tominac Matačić odabrala je tekstove te ih i izvodi u formi monodrame, otkrivajući priču i životnu sudbinu Vesne Parun.
Kako je predstava rasla, razvijala se, kako ju je prihvatila publika i što glumica Vesna Tominac Matačić očekuje od gostovanja u Koprivnici, pročitajte u intervjuu.
Predstava Ja koja imam nevinije ruke rađena je po tekstovima Vesne Parun. Kako je predstava nastajala, kako se Vi kao glumica osjećate u ulozi Vesne Parun?
Cijela priča ima u sebi zrnce mistike, poput onih koje je Vesna Parun za života svjesno i namjerno sijala. Čitajući autobiografske zapise Vesne Parun u raznim njezinim djelima kako proznim tako i poetskim imala sam osjećaj da su pisani za kazalište, a svi su se suradnici zdušno prihvatili suradnje i unijeli svoja velika srca u projekt te smo kao autorski tim proveli nekoliko vrlo kreativnih i nadahnutih mjeseci u radu.
Kako se osjećam u ulozi Vesne Parun? Iskreno, potresena sam. Sa svakom novom izvedbom potresena sam njezinom sudbinom, veličinom i ljepotom njenog djela, ali i reakcijama publike koje su uvijek emotivne.
Predstava je osvojila Grand Prix na međunarodnom festivalu monodrame u Bitoli ove godine te već nekoliko sezona s uspjehom igra u Teatru &TD. No, je li u bilo kojem trenutku postojao ikakav rizik, s obzirom da ste na scenu odlučili postaviti poeziju jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća?
Budući se radi o tako delikatnoj formi, koja je jednako lirska kao i dramska i koja, niti je baš popularna, a niti zahvalna jer vrlo lako može skliznuti u kič i patetiku, predstava je, dakako, bila veliki rizik. No nismo pazili na isplativost, nismo vodili računa o eventualnim reakcijama znalaca, kritičara, a pogotovo se nismo dodvoravali publici. Riječ Vesne Parun i njezina poruka čak i kad je bila gorka i subverzivna, bila je jedina meritorna. A umjetnost bez rizika je nemoguća.
Jedna od nagrada je i naš Grand Prix na 17. International Festival of Monodrama, Bitola 2015. u konkurenciji 10 zemalja. Istina, tko bi mogao pomisliti da će predstava koja se bavi poezijom i životom pjesnikinje jednoga tako malog naroda dobiti takvo međunarodno priznanje. Ali, to je i sudbina Vesne Parun. Obično su je više cijenili i poštovali izvan domovine. Kao prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da vijest o ovoj nagradi nije prenio niti jedan tiskani dnevni list u Hrvatskoj.
Predstavu ste radili s ciljem da prikažete najzanimljivije životne trenutke Vesne Parun te njeno viđenje u kakvom su odnosu život i umjetnost (poezija). Kakve su reakcije publike na predstavu?
Zaista iznad svih očekivanja. Predstava je dirnula sve dobne i spolne skupine ljudi. Na moje veliko, ali ugodno iznenađenje, katkad su mi nakon predstave prilazili i ganuti odrasli muškarci. Posebno me veseli sjajan prijem mladih. Znate, adolescenti se ne daju gnjaviti, njihovo je strpljenje u kazalištu, s pravom, ograničeno, oni su još uvijek iskreni i neiskvareni. Ne možete im prodavati maglu. Imala sam priliku igrati više puta za maturante i iskreno, to su mi bile najdraže izvedbe.
U kakvom su odnosu život i umjetnost u Vašem slučaju?
Umjetnost jest život. Život u svojoj neizrecivosti sveden na pravu mjeru. Nema umjetnosti iznad života. To su prazne priče koje se zaborave drugi dan. Zato me i privukla ova priča jer je postavljala upravo to pitanje. Vesna Parun bila je, i još uvijek jest, umjetnica daleko ispred našeg vremena.
Ne vjerujem u umjetnost koja crpi inspiraciju iz tuđih života. Vjerujem da je u osnovi svakog umjetničkog djela osobno iskustvo umjetnika. I to je jedini put u koji vjerujem. Ne vjerujem u umjetne suze ni u dogovoreni osmijeh. Umjetnost nema rok trajanja. A kazališna umjetnost je poput kule u pijesku koju sruši prvi morski val, i ta ekskluzivnost u prolaznosti i smrtnosti i u njezinoj krhkosti daje joj dodatnu ljepotu.
Gdje je sve predstava igrala?
Igrali smo, osim u Bitoli na međunarodnom festivalu gdje smo osvojili Grand prix, u Opatiji na FEN festivalu, zatim Festivalu glumca u Otoku, Iloku i Vukovaru, na Ljetnim noćima na riječkoj Gradini, u Novalji na Novaljskom triatru, u sklopu Jeseni u Kostreni, u Vrgorcu na Tinovim danima, zatim u sklopu poljske turneje Zagrebačkog glumačkog ateljea u srcu Krakowa, na sceni Ratusz te u Varšavi.
Pred Vama je i gostovanje u koprivničkom Ludens teatru, kakva su Vaša očekivanja?
Jako se veselimo izvedbi u Koprivnici. Očekujem, prije svega, puno gledalište. Nadam se da će u publici biti i onih koji ne idu često u kazalište, naročito mladih. Osim ljubitelja poezije i djela Vesne Parun, potajno se nadam da će doći i oni koji to još nisu, jer postoje izvjesni izgledi da će to s našom predstavom postati.
Autorica intervjua: Ena Bebek
