– Žalosti me što već neko vrijeme kvalitetno ne rastemo. Zadovoljavamo se domaćim prvenstvima i kupovima, a nikako da napravimo iskorak u Europi – kazala je kapetanica RK Podravke koja je 1996. godine u zrak podigla pehar namijenjen europskim rukometnim prvakinjama.
Rukometni klub Podravka u petak slavi 60 godina postojanja te nam time daje priliku da se prisjetimo svih uspjeha koje su koprivničke rukometašice podarile našem gradu. Svi će se vjerojatno složiti da je najveće ostvarenje bilo osvajanje Lige prvakinja 1996. godine. Do jednog od najvećih uspjeha u hrvatskom sportu uopće Podravkašice su stigle predvođene kapetanicom i sedmerostrukom najboljom rukometašicom Hrvatske, Snježanom Petikom, danas trenericom Podravke Lino.
– Zasigurno jedna lijepa obljetnica dugotrajnog postojanja kluba, prožeta brojnim uspjesima – ukratko je veliki jubilej prokomentirala Snježana Petika te spremno odgovorila na nekoliko naših pitanja.
U bogatoj klupskoj povijesti sigurno se najradije prisjećate velike 1996. godine?
– Naravno. Svakom sportašu najveća je želja i san osvojiti najveće klupsko natjecanje, u ovom slučaju Ligu prvakinja. Kako za svaku od nas, taj uspjeh ujedno je bio i velika stvar za tako mali grad, a izdvojila bih to i kao najveći rezultat koprivničkog sporta.
Koja je najveća razlika između današnje ekipe i ekipa iz vaših igračkih dana?
– Najveća je razlika u kvaliteti. Žalosti me što već neko vrijeme kvalitetno ne rastemo. Zadovoljavamo se domaćim prvenstvima i kupovima, a nikako da napravimo iskorak u Europi.
Krivite li za to možda trenutačnu financijsku situaciju?
– Dok ima novca, naravno da možete dovesti i kvalitetnije igračice. Uz jaku domaću bazu i mogućnost dolaska kvalitetnijih igračica, uspjeh ne bi smio izostati, no problem je što nekad treba kupovati i bazu, a ne samo klasu.
Kakva je trenutačna domaća baza i što možemo očekivati u budućnosti?
– Imamo vrlo jako 1998. i 2000. godište. Cure odlično rade, što se vidi i na reprezentativnoj razini, gdje su naše mlade nade okosnica ekipe. Uopće ne sumnjam da puno njih ima budućnost u rukometu. Probleme nam često stvaraju odlasci na fakultete. Grad Koprivnica ne nudi mnogo mogućnosti daljnjeg školovanja, pa cure odlaze u Zagreb i ostale veće gradove te tako gubimo priliku za njihovo daljnje sportsko usavršavanje. Najbolje rješenje bila bi suradnja s nekim zagrebačkim klubom da cure mogu redovito raditi pa se vratiti nakon završetka školovanja.
Vidite li sebe jednog dana kao trenericu seniorske ekipe?
– Svaki trener koji drži do sebe želi to raditi i baviti se time. Problem je to što se kod nas još uvijek smatra da je ženama mjesto u kuhinji.
Jeste li možda razmišljali o odlasku u inozemstvo?
– Sve više razmišljam da sam još nekad trebala to napraviti, pogotovo kada vidim trenutačno stanje u zemlji. Sada više teško. Ne može se sve ostaviti i samo tako otići. Glavni je cilj sada postaviti djecu na noge i nadati se boljem sutra.
