Ako se nešto dramatično ne promijeni, mislim da ću ostati u Njemačkoj. Naravno, mislim posjećivati Hrvatsku, ali teško da tu imam budućnost, rekla je Jasna.
Vijesti, internetski portali, dnevne informativne emisije, blogovi… Kamo god pogledali, gotovo svakodnevno slušamo o Hrvatima koji odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom. Negativni trendovi u zapošljavanju i teška ekonomska situacija mnoge natjera na takav potez, a danas je doslovce teško naći osobu koja ne poznaje nekoga tko se uputio u Njemačku, Austriju, Irsku ili neku drugu zemlju s jednostavnim ciljem – zaposliti se.
Ljudi svakodnevno odlaze i iz Podravine i Prigorja, a prema boljoj budućnosti iz Koprivnice tjedno vozi više od sedam autobusa.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, broj iseljavanja u inozemstvo iz Koprivničko-križevačke županije posljednjih nekoliko godina je u porastu. Tako se, primjerice, 2014. godine iselila 271 osoba, što je znatno povećanje u odnosu na 2013. u kojoj je državu napustilo 115 osoba. Ako dalje pratimo podatke unatrag, možemo vidjeti da je iseljavanje s godinama gotovo isključivo raslo – 78 osoba, 83, 77, 57…
Njemačka je tradicionalno najpopularnije odredište onih koji iz ovog kraja traže posao. S koprivničkog autobusnog kolodvora svakoga dana u 18.45 polazi autobus koji staje u nekoliko njemačkih gradova, a vikendom ih ide čak dva ili tri – prema interesu i potrebi. Broj ljudi koji su polazili iz Koprivnice bio je podjednak i radnim danom i vikendom, njih 15-ak. No, autobusi su bili dobro popunjeni onima koji su se ukrcali na prethodnim postajama.
Uputili smo se na kolodvor kako bismo upoznali ljude koji traže bolju budućnost u inozemstvu, doznali njihove razloge i iskustva koja su ih potaknula na taj veliki korak.
Jasna iz Koprivnice je 28-godišnjakinja kojoj dosadašnje iskustvo s poslodavcima u Hrvatskoj nije dalo previše optimizma da ovdje nastavi tražiti posao.
– Radila sam kao konobarica u nekoliko kafića po raznim mjestima, a malo i sezonski na moru. Nemam nikakva strašna iskustva, svugdje je manje-više bilo korektno, ali s tako malom konobarskom plaćom skoro da ne mogu živjeti. Pomažu mi roditelji, ali ni njima nije lako. Zato sam odlučila prihvatiti poziv prijateljice koja radi u Frankfurtu kao čistačica. Za početak ću i ja to raditi, a poslije ćemo vidjeti – ispričala nam je ona.
Prema mogućnosti da se vrati u Hrvatsku i ovdje dočeka starost vrlo je skeptična.
– Iskreno, čisto sumnjam. Ako se nešto dramatično ne promijeni, mislim da ću ostati u Njemačkoj. Naravno, mislim posjećivati Hrvatsku, ali teško da tu imam budućnost – rekla je Jasna.
Za razliku od nje, Mario iz Novigrada ima samo dobra iskustva sa zapošljavanjem i plaćom u Hrvatskoj, ali ipak već godinama odlazi na rad u Njemačku.
– Radim kao varioc monter u Bad Säckingenu. Posao sam našao tako što me je preporučio prijatelj. Došao sam bez predznanja u poslu i snašao sam se dosta brzo. Već tri godine radim tamo, ali redovito se vraćam i doma. U Hrvatskoj sam imao relativno dobru plaću i bila je na vrijeme, ali nije usporediva s onom koju imam u Njemačkoj – iskren je Mario.
Budući da se relativno često vraća u Hrvatsku, ništa mu posebno ne nedostaje, a na poslu je našao i dobro društvo.
– Tamo sam se u početku družio s našima jer sam radio s njima, ali sad se družim većinom sa strancima – rekao je.
Autobus je čekao i 25-godišnji Ivan iz Koprivnice, koji je do posla došao na drukčiji način od Jasne i Marija. On je jedini od naših sugovornika imao pratnju, došao ga je pozdraviti prijatelj Marko. Ivan je svoj posao konobara u restoranu našao putem interneta.
– Našao sam nekoliko specijaliziranih stranica s ponudom poslova u Njemačkoj i prijavljivao se. Imam sreće da znam jezik pa mi nije bio problem snaći se tamo. Sada idem drugi put, ovaj put kod drugog poslodavca. Kod prvog mi je bilo dobro, ali ne volim predugo biti na jednom mjestu – rekao je Ivan. Jedino dosadašnje radno iskustvo bio mu je ljetni sezonski rad na moru, no ubrzo je shvatio da to nije dobar plan za gradnju budućnosti. Dodao je da mu je odlazak olakšalo što nema djevojku ni suprugu pa ga ništa ne veže za Koprivnicu.
Na put je krenula i Sandra iz Koprivnice. Za razliku od naših drugih sugovornika, ona ima nešto vrlo stvarno što ostavlja za sobom – supruga i sina.
– Posao u Bad Bellingenu me čeka, moja sestra radi tamo u toplicama kao pomoćni radnik u kuhinji. Za početak ću joj se pridružiti, a dok se snađem, za mnom dolaze i muž i sin – otkrila nam je Sandra svoj plan.
Što se tiče posla u Hrvatskoj, ta iskustva neće joj nedostajati.
– Znala sam raditi gomilu neplaćenih sati, radila sam vikendom, u tri smjene… Ništa od toga nije mi bilo plaćeno, a i taj minimalac koji sam dobivala kasnio je po dva-tri mjeseca. Nema smisla ostati ovdje, a još manje vraćati se. Samo se nadam da ću se tamo snaći i ostati. Iskreno, kod nas mi se ne vraća čak ni na more – zaključila je Sandra.