Povodom otvaranja izložbe fotografija Krunoslava Večenaja u Galeriji S, odlučili smo vam predstaviti ovog samozatajnog umjetnika.
Kad ste se počeli baviti fotografijom i što vas je privuklo fotografiji?
Istražavati i pričati fotografijom počeo sam kupnjom digitalnog fotića 2004.g. Prije toga imao sam 2-3 filmska aparata, ali to je bilo samo upoznavanje sa medijom. Dakle fotografijom sam se počeo baviti relativno kasno (u 41.-oj godini ). Ranije sam svoj poriv za kreativnim izričajem zadovoljavao na druge načine, npr. restauracijom starog namještaja. Za mene je fotografija medij snažnog i suptilnog izričaja. Mogućnost zamrzavanja pojedinih trenutaka, a istog časa život se nastavlja kao na filmu, je fascinantna sama po sebi. Privukla me snaga izričaja koju fotografija može imati jer vrlo dobro prepoznajemo emocije, atmosferu – poruku kojom fotka priča i zrači. Tu je najvažniji fotograf koji treba prvo prepoznati priču – scenu i znati je prenijeti da ostavi snažan dojam na promatrača. Ispunjava me mogućnost da fotografijom pričam o svijetu u sebi i oko sebe.
Koji motivi su vam najdraži i zašto?
Želja mi je prikazati čovjeka kako se u svojoj svakodnevnici trudi i mukom pokušava pronaći odgovore koje si postavlja kroz svoju čitavu povijest. Prolaznost, patnja, radost, tuga, porijeklo, svrha, smrt…Nalazim u fotografiji mogućnost iskomunicirati sa samom prirodom ili, ako hoćete, samim Bogom, stavljajući u kontekst određene sastavnice kadra. Slikajući prirodu pronalazim da u jednostavnim kadrovima i detaljima, u pomno biranom prirodnom svjetlu, dočaravam svakodnevnu i sveprisutnu ljepotu njenog veličanstva koje smo sastavni i neizostavni dio. Svakom travkom i povjetarcom, čudesnim i predivnim kreacijama biljnog i životinjskog svijeta, priroda nam priča svojim jezikom koji smo zaboravili – priču o nama samima, što je život i što je čovjek. Svaki puta kad sam u prirodi iznova sam začuđen i fasciniran njezinim kreacijama i kao malo dijete, širom otvorenih očiju, uživam u prepoznavanju tog jezika. To se isčitava u bajkovitim i idiličnim, vrlo atmosferičnim prizorima prirode na mojim fotografijama.
Na koliko izložbi ste dosad sudjelovali i što smatrate vrhuncem svoje fotografske karijere?
Ove godine sam imao dvije samostalne izložbe u Koprivnici. Najsretniji sam kad napravim fotografiju koja prtedstavlja ono što sam vidio tog trenutka. Vrhunac karijere? Ja karijeru kao takvu nemam – ne zarađujem u fotografiji nego samozatajno i ustrajno radim ono što me ispunjava i oplemenjuje – izražavam se fotografijom. Ako ljudi vide to kao dobar rad – super.
Fotoaparat, a ne grablje!
Što je najvažnije za dobru fotografiju? Koliko je u cijeloj priči važna kvalitetna foto oprema?
U fotografiji najviše pažnje posvećujem atmosferi, ugođaju i priči, kontekstu. Atmosferi najviše doprinosi svjetlo, koje mi je vodilja i uvjet isplati li se neku temu, scenu razraditi ili ne. Oprema je važna u mjeri da, za baviti se fotografijom, vam treba fotoaparat, a ne grablje. To je tako dok ne odlučite kakvom se fotografijom želite baviti. Za izložbenu i natjecateljsku fotografiju sasvim je svejedno kojom markom opreme radite – nitko vas neće pitati kojim aparatom ste to poslikali. Za profesionalno bavljenje fotografijom treba kvalitetnija oprema jer pruža ono što tržište traži – veće formate, čišće slike, više detalja..
Koliko je obrada fotografije važna i može li dobra obrada iz prosječne fotografije napraviti odličnu?
Obrada je važna u toj mjeri u kojoj njom postižete ono što želite. Dakle, to je stvar osobne procjene svakog autora. Moj način rada je da se maksimalno trudim kontrolirati svjetlo, kadar, kompoziciju na licu mjesta kod fotografiranja. U postprodukciji “igram” se bojama, svjetlom, kontrastima, radi bolje izražajnosti. I to je sve. Ako fotka nema kontekst, neki međuodnos sastavnica kompozicije, napravljena je u lošem svjetlu (prejakom), ne znam kakva obrada je može dignuti. Sa dobrom porukom na slici i tehnički detalji su manje bitni.
Crno bijelo ili boja?
I jedno i drugo. Svaka za nešto. Kako je već netko rekao : CB za dušu, a boja za oko.
Što bi voljeli fotografirati, a još niste imali priliku?
Volio bih raditi još snažnije i izražajnije fotke i tako dati mali doprinos u vraćanju digniteta fotografiji koja je devalvirala, sukladno trendovima u društvu.
Smatrate li se umjetnikom?
Umjetnika određuju promišljanja, način rada, izražavanja, opredijeljenost za dobro, plemenito… Ako već nisam, volio bih se svrstati na tu stranu.
Za kraj, koji savjet bi dali svakom tko se želi baviti fotografijom?
Tko se želi baviti fotografijom ili bilo kojim drugim poslom neka radi na način da to što radi bude dobro. Njemu na zadovoljstvo, a društvu, zajednici u kojoj živi na korist. Da nešto bude dobro moramo se posvetiti tome, što radimo na način da stalno promišljamo što i kako. Nema rezultata bez posvećenosti ideji i ostvarenju cilja. Nešto talenta i puno aktivnog rada. Samo kroz rad stječemo iskustvo i vještine. Dakle, prepoznati u sebi što te privlači i biti ustrajan, bez obzira na neizostavne padove.