Poljska je prolazila kroz sličnu situaciju kao i mi. Vidjeli su za što imaju uvjete i što im se isplati, država je preuzela financiranje i brigu tijekom nekoliko godina dok proizvođači nisu sami stali na noge i pogledajte gdje su sad. Prestigli su nas u svakom aspektu, kaže Ivan Pakasin.
Međimurski proizvođači krumpira nedavno su se u medijima požalili da su uvjeti na tržištu za njih postali neizdrživi. Uvozni krumpir iz Poljske, BiH, Egipta, Cipra i ostalih zemalja preplavljuje tržište, i to po otkupnim cijenama kojima domaći proizvođači ne mogu konkurirati. Stalne akcijske prodaje krumpira po trgovačkim centrima također su dio problema, a sve zajedno dovodi do toga da im je zarada, ako je ima, vrlo zanemariva. Otkupna cijena od 1,30 kuna po kilogramu je, kako tvrde, dovoljna samo da pokriju troškove proizvodnje.
No, Međimurci nisu jedini koji s time imaju problema. Bivši načelnik Peteranca Ivan Pakasin uzgaja krumpir u Sigecu uzgaja već 15-ak godina i svjedok je toga da je situacija s otkupom i cijenama vrlo nepovoljna za domaće proizvođače. Ipak, kaže kako, nekada je znalo biti i gore.
– Bilo je svakakvih godina. Znali smo surađivati s nekim dvije godine i sve je uredno, dovezeš mu krumpir treću godinu, uzmu ga i ne plate. Ako ništa drugo, sada se to poboljšalo i ipak je uređenija situacija – prisjetio se Ivan.
Osim krumpira, koji zauzima 16 od 70 hektara njegovog zemljišta, ovaj 57-godišnjak uzgaja i luk, uljanu repicu, pšenicu, kukuruz, ječam, a ove godine je prvi puta posadio i kamilicu. Brigu za sve te kulture dijeli sa sinom Božidarom koji živi u susjedstvu te pomaže kada je Ivan na poslu u kotlovnici koprivničke Opće bolnice.
– Godišnje otprilike uložimo 250 tisuća kuna u poljoprivredu. Od toga, samo na krumpir otpadne oko 1000 do 1500 eura po hektaru. Sav taj novac je naš, od države i županije nema gotovo nikakve pomoći. Nešto malo što se dobije u potporama nije dovoljno ni da se pokrije ono najosnovnije. Na kraju smo uvijek prepušteni sami sebi – kaže Ivan.
Probleme s otkupnom cijenom krumpira osjeća i na svojoj koži. Osim što je svaka godina uvijek iznova rizik jer nema osiguranog otkupljivača, također se nikada ne zna kakva će biti cijena jer previše toga ovisi o faktorima koje ne mogu kontrolirati.
– Žalosno je što nas spašava neko nevrijeme, nestašice, suše i poplave. Dok vidimo da je u Njemačkoj ili Poljskoj bila neka nepogoda, odmah znamo da neće biti tolikog uvoza i da ćemo imati pristojnu cijenu za svoj krumpir. Isto tako, prije nekoliko godina bilo je kod nas poplavljeno i spašavali smo što smo mogli da bismo to na kraju prodali za 90 lipa po kilogramu pa iduće godine radili samo da nadoknadimo gubitak. Nema nikakve sigurnosti u ovome, to je najgori dio. Što se tiče velikih trgovačkih lanaca, s njima ne surađujemo jer imamo svoje otkupljivače, ali oni stalnim akcijama svima ruše cijenu. S njima se moraju natjecati lokalne trgovine koje također snize cijenu jer inače neće ništa prodati, a onda otkupljivač vidi te cijene i ne želi uzeti za višu – kazuje on.
Zarade, kao što kaže, ipak ima, no većina se dalje uloži u obnovu strojeva i mehanizacije, skladišta, popravke, plaćanje radne snage i ostale troškove koji su prirodan dio ovog posla. Uskladište oko 200 tona krumpira, kojeg i prodaju, no ne usuđuje se dići kredit kako bi nabavio novi traktor ili, primjerice, novu sijačicu. Nesigurnost oko toga što ne zna što će mu iduća godina donijeti i hoće li dovoljno zaraditi za njegovu otplatu ipak je prevelik uteg oko vrata.
– Ako nam ostane, prodamo samo da prodamo, 80 lipa, 70 lipa, samo da ne ostane. Doslovno da ga ne bi vozili na smetlište – priznaje nam.
Rješenja za situaciju s krumpirom, ali i za cjelokupno stanje hrvatske poljoprivrede, postoje, no sumnja da će se išta uskoro pomaknuti nabolje.
– Država bi trebala voditi više brige o cijeloj toj grani gospodarstva inače će sve propasti. Nekada je postojala zaštitna cijena ispod koje se nije išlo i to je bila određena garancija. Ne tražimo da kila krumpira bude pet kuna, ali da znamo ako je dvije kune, da će biti dvije kune, a ne kunu i 30 lipa. Upravo zato i uzgajam druge kulture uz krumpir, moramo svaštariti jer nas jedne godine izvuče jedno, a druge godine nešto drugo. Isto tako, kredit s kamatom od osam do devet posto je nemoguć za poljoprivredu, uvjeti bi trebali biti povoljniji.
Izdvojio je po njemu pozitivan primjer države koja je drukčije pristupila teškoćama u poljoprivrednom sektoru.
– Poljska je prolazila kroz sličnu situaciju kao i mi. Vidjeli su za što imaju uvjete i što im se isplati, država je preuzela financiranje i brigu tijekom nekoliko godina dok proizvođači nisu sami stali na noge i pogledajte gdje su sad. Prestigli su nas u svakom aspektu – kaže Ivan.
Osim odraslog sina Božidara, Ivan ima još troje djece od 13, šest i četiri godine. Kaže da je svjestan da, ako se u stanju hrvatske poljoprivrede nešto značajnije ne promijeni, oni neće nastaviti obiteljski posao.
– Svatko tko nešto zna raditi i ima neki zanat odlazi u inozemstvo. Samo iz Sigeca je otišlo već pet-šest mladih u Njemačku. Ovih nekoliko manjih gospodarstava koja su ostala bit će tu sve dok će njihovi roditelji moći obrađivati zemlju. Nakon toga, i to će nestati – zaključuje Ivan.
Unatoč tome što kaže da nema nade za našu poljoprivredu, Ivan još uvijek ima volje za napredak i iskušavanje novih ideja. U planu mu je na neki način zaraditi za pakirnicu kako bi smanjio potrebu za radnom snagom, a dio zemljišta namjerava posvetiti grahu. Struja je trenutno za njega i ostale poljoprivrednike prilično nepovoljna, no on i dalje ima snage plivati protiv nje.
