Otići dva-tri sata poslije posla na neko jezero, šetati i biti u prirodi je savršeno opuštanje, to ljude diže i vraća u život, tvrde ribiči.
Staviti crva na udicu, zabaciti štap, udobno se smjestiti i nekoliko sati gledati u mreškanje vode – mnogima je baš to slika u glavi kada netko spomene ribolov. Ipak, osim što je idealan način provođenja slobodnog vremena ako se želite povezati s prirodom, on je i sport koji je vrlo razvijen na našim prostorima. A većina ljudi koji se njime ne bave toga nije ni svjesna.
O stanju rekreativnog i sportskog ribolova razgovarali smo s dugogodišnjim hrvatskim reprezentativcima u sportskom ribolovu, Mirkom Hanžekovićem i Hrvojem Kuzmićem. Ribolovom se bave od malih nogu, a u profesionalne vode ušli su otprilike istovremeno, prije 11-12 godina. Od tada bilježe mnoge uspjehe u raznim disciplinama i dobro poznaju sve pozitivne, ali i negativne pojave oko te tog sporta i hobija.
– Treba razlikovati rekreativni i sportski ribolov. Bilo tko može uzeti pribor, otići na vodu, uživati u prirodi i loviti, naravno, uz dozvolu. Poanta toga je više u druženju, boravku na svježem zraku, a riba ako dođe, dođe. Treba napomenuti da je trend da se kapitalni primjerci ionako puštaju natrag u vodu. Onaj tko dovoljno uloži u sebe, u svoj trening i opremu može postati i sportski ribolovac, a uz dobre rezultate na državnim natjecanjima i reprezentativac – ukratko su nam opisali Hanžeković i Kuzmić.
Ribolov se kao sport grana i više kategorija i potkategorija. Kod nas je najzastupljeniji ribolov udicom na plovak kojim se bavi najviše ribiča i najviše mladih koji tek ulaze u svijet ribolova. Osim te kategorije, natjecateljski ribolov dijeli se i na šaranski ribolov, koji postaje jako popularan, i spin iliti blinkeraški ribolov. Svaka od tih kategorija ima i svoje skupine i potkategorije, objasnio nam je Hanžeković. Istaknuo je i da je na ovom području iznimno puno ribolovaca koji to rade samo iz ljubavi, ali i onih koji polučuju vrhunske rezultate.
– U našoj županiji ribolov je jako popularan, registrirano je oko 3500 ribiča koji su uključeni i sportsko-ribolovne klubove. Svi oni imaju položeni ribički ispit s kojim mogu kupiti dozvolu, ali to ne znači da nužno svi oni sudjeluju na natjecanjima. Najveći broj ih je na području Koprivnice koja ima najviše klubova i najviše voda. Podravina u spin kategorijama već 12-13 godina daje najveći broj reprezentativaca – rekao je Hanžeković.
Iako mnogi smatraju ribolov prvenstveno muškom aktivnošću, naši sugovornici uvjeravali su nas da je to zastarjela predrasuda.
– Žene su kod nas također vrlo uspješne u ribolovu. Sportsko-ribolovni klub Koprivnica već dugi niz godina ima natjecateljice u vrhu reprezentacije Hrvatske. Jedna od njih je trenutno na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, to je rezultat dugogodišnjeg kvalitetnog rada. Ono na čemu bi trebalo poraditi je rad s mladima jer međimurski i zagrebački klubovi polako preuzimaju primat upravo zbog toga. – rekli su nam.
Oni koji odluče ozbiljnije ući u svijet ribolova moraju biti spremni na trening, odricanje, ulaganje u sebe i u opremu – baš kao i u bilo kojem drugom sportu. Financije uglavnom dolaze iz vlastitog džepa i tu je potrebno imati i smisla za improvizaciju.
– Svaki pojedinac mora ulagati u sebe jer bez toga neće biti rezultata, kao i u svakom drugom sportu. Treba trenirati tehniku, preciznost, zabačaj, izbačaj, smirenost… Nažalost, nemamo takve sponzore koji bi nam mogli u potpunosti financirati natjecanja. Vrhunski ribolovni pribor za bilo koju disciplinu puno košta, primjerice, jedan komplet štapa, role i mamaca može biti i više od 10 tisuća kuna. Naravno, nemamo svi novaca za vrhunsku opremu pa se nekako krpamo jer to još uvijek u Hrvatskoj može proći, ali na međunarodnim natjecanjima nema se što tražiti bez vrhunske opreme. Klubovi ipak izdašno financiraju neke discipline poput ribolova na plovak, pogotovo u mlađim kategorijama. Onaj tko se izbori za dobre sponzore od njih najčešće može dobiti razni pribor, mamce i slično, a to ipak pomogne jer ako ne morate kupiti to, možete prenoćiti u hotelu tijekom natjecanja – kažu naši sugovornici.
Unatoč određenim propustima i ne baš idealnoj situaciji u sportu, Hrvoje Kuzmić tvrdi da s obzirom na sve imamo fantastične rezultate.
– U mnogim disciplinama smo u svjetskom vrhu, a da ima još malo pomoći u logistici i financijama, bili bi još i bolji. Primjerice, na svjetskim prvenstvima na brzim vodama s umjetnim mamcem smo redovito među prvih pet od dvadesetak reprezentacija, na šaranskom ribolovu redovito uzimamo medalje. Mlađe kategorije su nam također vrhunske, sada imamo i svjetskog prvaka u kadetima. S obzirom na to koliko nas malo ima, mi smo velesila. Primjerice, u skandinavskim zemljama 70 posto ljudi bavi se rekreativnim ribolovom, Mađarska također ima jako puno voda i ribiča, njima je puno lakše isprofilirati dobre natjecatelje – otkrio nam je.
Kao i ostale vrste lova, i ribolov je često trn u oku aktivistima za prava životinja i ekološkim udrugama. Hanžeković i Kuzmić smatraju da je to rezultat zastarjelog načina razmišljanja o ribolovu i da je situacija upravo suprotna.
– U svijetu je ribolov sve popularniji, a ljudi ga kod nas još uvijek doživljavaju kao neku socijalnu aktivnost, kao da se u ribolov još uvijek ide kako bi se prehranilo obitelj. U inozemstvu takvo razmišljanje više ne postoji, uopće se ne gleda na taj način. Kada se taj način razmišljanja i kod nas promijeni, promijenit će se i odnos prema sportu. Na svjetskim prvenstvima ponekad se pojavljuju aktivisti ekoloških udruga koji protestiraju protiv ribolova. To je njihovo mišljenje, ali mi mislimo da ne radimo štetu prirodi, baš suprotno. Održavamo i čistimo vode i obale od smeća, granja i otpada, pazimo da se ne zapušta i ne pretvara u bare, postoje kontrole i ribočuvari koji daju sve od sebe da nema izlova… Za ribe su puno veći problem stvari na koje mi nemamo utjecaja kao što su regulacije rijeka i onečišćenje nego ribiči. Uostalom, one koji ilegalno love ribu bez dozvola mi ni ne smatramo ribičima i ograđujemo se od njih – odlučan je Kuzmić.
No, većini ljudi ribolov je prvenstveno hobi u kojemu bilo tko može uživati. Prema riječima dvojice ribiča, upravo je to i srž te aktivnosti.
– Otići dva-tri sata poslije posla na neko jezero, šetati i biti u prirodi je savršeno opuštanje, to ljude diže i vraća u život. Gotovo svatko tko jednom proba, ostaje u tome. Psihički odmor koji pruža je nevjerojatan, postoji uzrečica koja kaže da onaj tko ne želi plaćati psihijatra, neka ode u ribolov. Nije cilj uloviti ribu kojom bi se pohvalili ili ju odnijeli doma, cilj je biti u prirodi i maknuti se od užurbane svakodnevice. Nerijetko vidimo vrhunske menadžere, liječnike, učitelje, političare, svi iz tih razloga idu u ribolov – tvrde Kuzmić i Hanžeković.
Rado su podijelili i savjete mladima koji bi voljeli početi s ribolovom, a ne znaju kako i gdje uopće početi, te njihovim roditeljima.
– Mladi koji kreću u ribolov toliko su zaokupljeni njime da sve svoje slobodno vrijeme provode u njemu. Spavaju, idu u školu i na ribolov. Najlakše je početi tako da se informiraju o klubovima u okolici koji rade s mladima, učlaniti se u jedan od njih, a tamo će ih dalje usmjeravati u razvoju. Donja granica je obično prvi razred osnovne škole jer otprilike u toj dobi dijete razvije potrebnu snagu i motoriku za baratanje štapom – smatra Kuzmić.
Dvije takve mlade nade susreli smo i na vodi u Drnju. Vedran Šimunić i Ivan Đelekovčan članovi su ribolovnog kluba Amur iz Drnja i pravi su primjer onoga o čemu smo slušali – svaki slobodni trenutak iskorištavaju za pecanje. Time se bave praktički otkad znaju za sebe. Vedran nam je rekao da se ribolovom bavi već deset godina – prilično impresivno kada uzmete u obzir da mu je tek 13.
– Dajte mladima štap u ruke i ne morate se brinuti da će upasti u bilo kakve probleme. Usmjereni su na to, samo o tome razmišljaju i uživaju – zaključio je Hrvoje Kuzmić.
