Živim par kuća od škole, torba mi nije teška i imam ormarić za stvari u školi. U programu imamo i odlaske u kino, u kazalište i na izlete, a u trećem razredu prema programu krećemo i na plivanje, nabraja Ema.
Ruku pod ruku s opadanjem nataliteta i problemom iseljavanja sela, sve je manji broj učenika u područnim školama. Kako je s početkom ove školske godine vrlo aktualno pitanje rekordno mali broj upisanih prvašića, posjetili smo područnu školu u Jagnjedovcu i popričali s tamošnjom jedinom učenicom prvog razreda Emom Zovko i njenom učitejicom Ivanom Zrinjski.
– Malo je tužno komentirala da se osjeća izolirano, jer je jedina prvašićka i što s njom u prvi razred nije krenulo još dvoje učenika koji su isprva trebali, jer su odgodili upis za iduću godinu – rekla nam je Emina učiteljica koja istodobno u učionici predaje još dvije učenice i tri učenika, ali trećeg razreda.
– Sretna sam sa svojim starijim kolegama. Dobro se slažemo, prihvatili su me i ne osjećam razliku u godinama – kaže mala Ema, a njena učiteljica kaže da čak bez problema prati i gradivo svojih starijih kolega.
– Jako je otvorena djevojčica, bez zadrški i uvijek se uključi u nastavu, jer je teško isključiti se i udubiti u svoje gradivo dok se u razredu događa nešto drugo. Primjerice, u trećem smo razredu učili strane svijeta, pa kad je Ema završila sa svojim zadatkom, uključila se možda i aktivnije nego neki trećaši – kaže učiteljica koja se i sama pribojavala rada u kombiniranom razredu ali se, kako kaže, dobro snašla i voli raditi s manje učenika u ovakvom okruženju. Uz to, ima i malu pomoć, odnosno jedan od učenika prati redovnu nastavu kroz prilagođeni program uz pomoć asistentice.
– Jako sam tolerantna učiteljica tako da u razredu imamo prijateljsku atmosferu i živu interakciju, naravno, dok je to u prihvatljivim granicama. Također, na selu i roditelji i učenici još uvijek imaju više poštovanja prema učitelju nego u gradu – zadovoljna je učiteljica Ivana.
Ema, isto tako, kaže kako joj je draže ići u školu na selu te da ne pati za gradom, niti osjeća da joj išta nedostaje.
– Živim par kuća od škole, torba mi nije teška i imam ormarić za stvari u školi. U programu imamo i odlaske u kino, u kazalište i na izlete, a u trećem razredu prema programu krećemo i na plivanje. Uz to, roditelji me redovno voze i na rukometne treninge u grad – nabraja nam Ema koja uz spomenuti rukomet, od izvannastavnih aktivnosti, ali u okviru škole ide i na ples i likovnu grupu, jer joj je likovni najdraži predmet.
Bez obzira na to što je sama u prvom razredu, Emi ne nedostaje prijateljica.
– Jako sam si dobra s ovim starijim curama Lanom i Nikolinom, a izvan škole se družim s Laurom koja je trebala krenuti sa mnom, a najbolja prijateljica mi je Mateja još iz vrtića, koja živi u Starigradu, pa nas roditelji voze jednu drugoj na igranje – priča nam ova prvašićka koja sjedi u prvoj klupi radi bolje interakcije s učiteljicom.
Iako su, kao i svi učenici područnih škola u starim, malim zgradama osuđeni na tjelesni u učionici dok vani nije toplo te, iako nemaju knjižnicu i školsku kuhinju, Ema kaže da joj to ne nedostaje.
– Razmaknemo klupe i sve elemente rukometa, odbojke i košarke, pokazujem im u učionici. Gablec si nose sami, a jednom tjedno nam u školu dolazi dostavljač voća – priča nam učiteljica.
Ipak, po pitanju hrvatskog podmlatka nije baš sve tako crno i ovogodišnja slika možda i nije najrealnija kako će iduće godine, uz dva spomenuta, u prvi razred krenuti još kandidata.
Uz to, iako na prvu škola izvana izgleda derutno i maleno, te bi joj dobro došlo više opreme i rekvizita, intimna atmosfera i toplina takvog razreda te romantično prirodno okruženje, zdrava su okolina za odrastanje kakvu za svoje dijete samo možete poželjeti, a najveća drama dana koja im se može dogoditi je zločesti stršljen koji je uletio u školski toalet.
