Nemaš kome prodati. Nikome kukuruz ne treba, nitko ne hrani životinje, kod nas više toga nema. Vremena su se promijenila, nekad su jedva čekali berbu tako da imaju za prehranu, rekao je Vlado Mikor.
Putniku namjerniku iz nekog drugog dijela Hrvatske ili svijeta koji se u ovo doba godine proveze kroz naš kraj na prvi je pogled očito kojom se poljoprivrednom kulturom većina zemljoposjednika kod nas bavi – kukuruzom.
Velika, mala, uska i široka polja puna zlaćanih klipova ovih se dana ponovno pretvaraju u običan komad zemlje jer je u tijeku berba kukuruza. Čini se kao da svatko tko posjeduje barem malo obradive površine posadi ovu žitaricu. Nekima je to potreba, neki to rade iz tradicije, a neki više nisu ni sigurni zašto je zapravo sade; samo znaju da to rade otkad znaju za sebe.
Vlado Mikor iz Koprivničkih Bregi smatra da onaj tko nema životinje koje mora hraniti kukuruzom nema ni potrebe saditi ga. Otkupna cijena ove godine još nije sa sigurnošću određena, no nagađa se o 60 lipa po kilogramu. Kada se uračunaju svi troškovi sadnje, održavanje strojeva i mehanizacije te na kraju berbe i skladištenja, jasno je da se takvom cijenom ne može baš ništa zaraditi.
– Imam ju za svoje potrebe. Hranim svinje, imam i kokoši, do prošle godine sam imao i krave. Ja sam jedan od rijetkih koji još uvijek ima domaće životinje ovdje, ljudima se ne isplati. Lakše je otići u dućan, kupiti komad mesa koji im treba, a sve za manju cijenu nego da hrane svoje životinje – smatra naš sugovornik.
Ove godine će imati oko sedam jutara kukuruza raspoređenih na nekoliko svojih polja. Ostat će mu nešto i za prodaju, no ne očekuje ikakvu zaradu na tome.
– Prošle godine je cijena bila 80-90 lipa. Ako ove godine bude cijena od 60 lipa, onda ju je bolje kuriti, kao što se kaže. Ako se nešto ne promijeni, razmišljat ću da sadim ili sijem nešto drugo. Već imam repicu umjesto pšenice, koja isto nije bila isplativa – zaključuje Vlado. Još besmislenije, kaže, prodavati u klipu jer je cijena takvom kukuruzu još niža – otkrio nam je Vlado.
Jedina mogućnost za prodaju su otkupni centar jer jednostavno nema zainteresiranih kupaca.
– Nemaš kome prodati. Nikome kukuruz ne treba, nitko ne hrani životinje, kod nas više toga nema. Vremena su se promijenila, nekad su jedva čekali berbu tako da imaju za prehranu. Sada bi je eventualno trebalo sušiti, ali to je preskupo – rekao je Vlado.
Za berbu i obradu ima svoje strojeve, uključujući i berač i dizalo za spremanje klipova u koševe. Tu su još i dva traktora i sijačica, a sve održava uz pomoć svog sina koji izdvaja koliko god vremena može da mu pomogne. Budući da je u mirovini, Vlado ima nešto više vremena za bavljenje poljoprivredom od svog sina, no priznaje da mu je njegova pomoć neprocjenjiva.
Unatoč sve manjoj isplativosti, još je nebrojeno mnogo ljudi kao što je Vlado – teško se odreći nečega čime se baviš skoro cijeli život. Polja našeg kraja zato sigurno neće tako brzo izgubiti svoj jesenski ukras.
