Iz spomenara – Lubenice i glave dobre su samo hladne. Šuti dok govore glupi i govori da ušutkaš prepametne. Neprijatelj traži, a prijatelj nađe mane Tvoje.
Jeste li sačuvali koji spomenar? Pogledate li ga koji puta, pročitate li te mudre izreke, prikrivene poruke simpatija, pogledate li raskošno nacrtane cvjetove ljubavi, osjetite li blagi humor, ali i sreću onih što je baš njima pripala mogućnost da vam ostanu u uspomeni. Dobiti od nekoga spomenar da se nešto upiše, nekad je bio posebni događaj i uzbuđenje. Molim, govorimo o vremenu bez televizije, mobitela sa sličicama, interneta, bez fotografija u boji, tek s malo boje u novinama i časopisima. Spomenari su bili svojevrsni albumi prijateljstva, draga uspomena, a danas su peotika prošlosti, knjižice nad kojima se raznježi srce, otopi duša i zasuzi oko.
Preslici u ovoj reportaži iz prošlosti su iz spomenara koji je darovan za Badnjak 1946. godine, dakle prije 66 godina.
Većina tekstova bila je standardna, prepisivana desetljećima iz jednog spomenara u drugi. Bilo je i dosta slatkih malih caka na zadnjoj stranici, a ponavljala se duhovitost ispisana u samom uglu: Tko te voli više od mene, nek’ još jedan list okrene.
Bilo je općepoznatih: Tulipan i ljubica, to su cvijeta dva, vjeruje, vjeruj milena, da te ljubim ja.
Ili: U tami života jedino blista/božanstveni nauk Isusa Krista.
Ili: Kad svaki cvjetak vene/kad su nade satrvene/tad još cvate ispod sjene/slatki cvjetak uspomene. Bistre oči u srce u grudi/To najbolji života je dio;/’Ko vesele i vedre je ćudi,/cvjetak cvate u srcu mu mio.
Te: Prijateljstvo je zvijezda,/koja nam život krasi./Uspomena ova se čuva,/da se ne ugasi.
Zatim: Kad prohodiš mnogo gora, kad proploviš mnoga mora, ovo pismo ne zabaci, jer prijateljstva to su znaci.
Bilo je i pouka ovakvoga tipa: Lubenice i glave dobre su samo hladne. Šuti dok govore glupi i govori da ušutkaš prepametne. Neprijatelj traži, a prijatelj nađe mane Tvoje.
U većini tekstova/stihova pozivalo se na skromnost. Uz crtež grozdova olovkom piše: Zalud grozdu sva krasota/kad mirisa nema./Tako isto i djevojki/kad skromnosti nema!/Zato i Ti skromna budi/jer su skromni dobri ljudi./Budi uvijek skromna čila/pa ćeš biti svakom mila!!!
Najčešće su bile dobre želje: Što Vam želim ja,/Nek Vam dade Bog./To su tople želje/Mladog srca mog.
Odnosno: Sav Vam život sretan cvao/Anđeli vas sreli svud./Nikada mi ne plakali,/Prostrla vam sreća put.
Ili: Ne vjeruj u riječi, ni u govor ljudski, već vjeruj što Ti srce šapće. Ljubi… ah… ljubi, onog za kim Ti mlado srce žudi.
Ima i pouka o ženskom životu: Kad svemirom blijedi mjesec plovi,/i zefira lahor kada zrakom struji,/tad se sjeti, da je ženski život/samo puka igra na oluji. Zefir znači povjetarac, lahor.
Neostvarene ljubavi: U rodnom si ostala selu/Ja sam otišao u daleki svijet/Moguće se da je sreća takva/da se ne vidimo već.
Za kraj jedan zimski spomen: Kada zimski snijeg zabijeli/I pokrije prozor Tvoj,/Po udalj’noj sjajnoj zvijezdi/Ja Ti šaljem pozdrav svoj.
Evo, malo smo vam približili dah prošlog stoljeća. Ako imate stare spomenare, ne bacajte ih, čuvajte ih, možda ih netko za pola stoljeća pronađe i pokaže tadašnjim čitateljima.
Tekst i foto: Ivo Čičin-Mašansker
{vsig}slike-iz-proslosti/2012/02/report-5/{/vsig}
{vsig_c}0|Spomenari253-2.jpg|Ruže su nacrtane pastelnim bojama, a tekst je napisan 12. veljače 1947. godine, pretpostavka je da su to stihovi nekog pjesnika Ilirca: Tvoja sreća u duši ti klije,/Tvoju sreću tvoja miso prede:/Vjeruj, ljubi, nadaj se i snosi./Srcem čut ćeš: zašto si i tko si!{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-3.jpg|Budi dobra i skromna poput ljubice, pak će ti biti skloni svi dobri ljudi, napisano je 12. ožujka 1947. Ljubice su nacrtane pastelnim bojama.{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-4.jpg|Turgenjev se našao uz ivančice i potočnice. Napisano 4. ožujka 1947. “U sreći nema sutrašnjeg dana, u nje nema jučerašnjega. Ona ne spominje prošlosti, ne misli na budućnost. Njeno je ono, što je sada, i to ne u dnevu, već u trenutku”.{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-5.jpg|Tulipani su nacrtani 5. ožujka 1947. a tekst uz njih Ive je Andrića: Ništa živ čovjek ne može izgubiti, što mu jedno proljeće ne bi moglo vratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan, dok Bog daje, da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-6.jpg|Uz ovaj pastel piše: Život naliči na pročitani roman, samo što se u romanu možeš vratiti na lijepe pročitane stranice, a u životu – nikad.{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-7.jpg|Ovaj crtež je akvrael, napravljen jakim namazima vodenih bojica. Datumiran je sa 23. kolovozom 1947. godine a tekstovna uputa je: Ne tražimo od života više nego što nam se može dati, jer to je jedini uvjet da budemo sretni.{/vsig_c}
{vsig_c}0|Spomenari253-8.jpg|Crtež u spomenaru napravljen 1. svibnja 1953.{/vsig_c}