Iako je naslov pretenciozan, napisan je s ciljem da privuče i one koji ne znaju tko je gospodin iz naslova. Boris Veličan jedan je od najpoznatijih hrvatskih putopisaca. Ne, nije prehodao pola svijeta. Pješačio je ‘samo’ od Petrograda do Pariza i od Zagreba do Sahare.
Veličan je dosad izdao tri knjige. U ‘Odavde do tralala’ opisuje nam svoja dva putovanja Putem svile u Kinu, 2001. i 2008. godine. ‘Meni je svaki dan nedjelja’ putopis je u kojem Veličan otvara svoju dušu tijekom pješačenja od Petrograda do Pariza 2004. godine, a pješice se 2010. godine otputio i od Zagreba do Sahare, oko čega se vrti njegova posljednja knjiga ‘Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše!’. Ovaj dečko iz Sesveta, ekstremni hodač, pisac i filmaš za sebe kaže kako putuje zato jer može, a humor i ljubav prema tome što radi zrače iz svake njegove knjige koje su neizostavni dio kolekcije svakog pravog ljubitelja putopisa.
Borise, reci nam čime se trenutno baviš?
Za Večernji list radim serijal ‘Mali hrvatski otoci’ pa sam krenuo na Susak-Unije-Premuda-Olib; sad sam na Žirju pa idem skroz do Biševa. To radim za ljude koji više vole Robinson Crusoe turizam nego velike otoke.
Na kakve si dosad zanimljivosti naišao?
Mnogi stanovnici su otišli u dijasporu pa se vratili i čude se kako su se stvari promijenile. Svaki otok ima barem jednog, da tako kažem, ridikula. Dobro je, svi se znaju. Ja već drugi dan na svakom otoku znam sve ljude na otoku po imenima i prezimenima jer ih ima 30 do 50. I zanimljivo je da stoji ona priča ‘dva Hrvata, tri stranke’, tako je i na otocima.
Da li se ponešto popije i pojede?
Žirje je prvi otok na kojem nema kafića tj. radi samo u sezoni. Dućani inače rade dvokratno, ujutro po sat-dva i popodne. Međutim, ovdje dođem i vidim raspored na kojem piše ‘Utorak – zatvoreno’. Tako da sam došao bez hrane. Ubrao sam šparoge i sad ću žicat jaja okolo, hahaha!
Podsjeća li te to malo na Italiju koju si prošao pješice tijekom putovanja iz Zagreba do Sahare?
Da, u velikoj mjeri mi se događaju flashbackovi na situacije kad Talijani imaju siestu pa sve zatvore u sekundi i onda se čovjek osjeća kao Pale sam na svijetu.
Ajmo sad na putovanja. Reci mi, postoji li neka osoba koja te potakla i inspirirala na tu vrstu putovanja?
Između 10-15 nas koji objavljujemo ovakve knjige ja sam u nekoj kategoriji najekstremnijih putnika obzirom da sam išao pješice iz Rusije u Francusku, Zagreba u Saharu, skuterom do Kine…Nisam to birao, dogodilo se. Veliki utjecaj imala je knjiga Borne Bebeka ‘Santhana’ i Borne Bebeka i Željka Malnara ‘U potrazi za staklenim gradom’. Mislim da su te knjige odgojile čitave generacije ljudi koji vole putovati. E sad, netko je to sproveo u djelo, a netko je ostao na tekstu.
Kakva je financijska strana priče? Koliko pomažu sponzori, kolika su vlastita sredstva?
Kad sam prije 13 godina krenuo u Južnu Ameriku sa jednim snimateljem, uložili smo svoj novac u aviokarte. Tada sponzori baš nisu reagirali, tu i tamo bi neki foto-shop besplatno razvio dijapozitive. Internet se slabo koristio, nije bilo Facebooka. Zadnjih par godina mediji su dali dosta prostora ljudima koji putuju i radi se taj cijeli žanr. Kako sam imao dosta toga objavljenog u raznim tiskovinama i na televiziji, imam dva sponzora. U zadnje vrijeme ne trošim svoja sredstva već su mi putovanja pristojno pokrivena. Ali ja ne živim od toga, to nije zanimanje.
Postoji li neki općeniti savjet koji bi trebali poslušati svi koji se odluče na ovakvu, ekstremniju vrstu putovanja?
Ja sam mislio da je najbitnija fizička sprema, koja je stvarno bitna kad čovjek hoda 20-30 kilometara dnevno. Međutim, Ivo Andrić je rekao da bi se svatko tko odluči krenuti sam na put trebao zapitati da li je sam sebi dobro društvo. U svakodnevnom životu većina stvari je bazirana na monolozima i dijalozima. Kad čovjek pješači 95% stvari je monolog i to je psihički dosta teško.
Kad te toliko dugo nema, kako tvoja žena Zrinka to izdržava? Je li joj to odmor od tebe ili joj fališ?
Ona je redateljica tako da nema posao od 8 do 17 pa se po tim pitanjima razumijemo. Veći je problem moja ljubljena kćer Marla koja sad ima 5 i pol godina i još uvijek nema ideju o protoku vremena. Prošle godine sam bio četiri mjeseca na Aljasci pa je ona na prstiće brojala koliko puta mora spavati dok se tata ne vrati. Ali, hvala Bogu, postoji Skype video link pa tim putem kompenziram to. U 9. mjesecu prošle godine napunila je pet godina; puhne ona u svjećice i pitam je što je zaželjela, a ona kaže: ‘Da tata više tako dugo ne putuje.’ Tako da sam odlučio narednih par godina, do kad me ne krene žicati lovu za izlaske, raditi putovanja do mjesec dana.
U posljednjoj knjizi napisao si da sa 33 godine više nije tako lako kao sa 27. Znači li to da je došlo i do laganog zamora materijala?
Ne znam što bih rekao. Prvo putovanje od Petrograda do Pariza, kad sam imao 27 godina, nisam znao što me čeka, bilo je zazov. Sad sam znao, s time da je pješačenje od Zagreba do Sahare koje je bilo skoro 1000 kilometara kraće, bilo fizički puno teže. Bile su veće vrućine, trebalo je proći Velebit za koji mi je Stipe Božić rekao da ga se čuvam; nema vode, teško je. Monotonija po unutrašnjosti Italije, sav taj pijesak u Tunisu. Baš je bilo teško. Svaki put kažem nikad više.
Prije puta u Saharu si šest mjeseci trenirao boks. Jesi li očekivao nevolje ili je to bilo čisto zbog fizičke spreme?
Od malih nogu uvijek nešto treniram. Hrvanje, karate, taekwondo, biciklizam. To je jednostavno fizička priprema, boks mi je jako drag jer se kompletno preznojim i ispucam, tako da je poslije nirvana. Nisam očekivao nevolje jer kad čovjek ide otvorenog srca i bez previše uzdignutog nosa – dobre stvari se događaju.
Možeš li izdvojiti neki trenutak kao najopasniji na svojim putovanjima?
Kad čovjek putuje tri-četiri mjeseca događaju se opasne situacije. Primjerice, pretres reketara ceste u Khabarovsku na istoku Rusije. Lokalna mafija nižeg ranga je reketarila cestu, bilo je potezanja oružja, a ja sam putovao sa svojom Zrinkom na nekoj vrsti bračnog putovanja džipom do Japana i nazad. Zatim, snimatelj Vjeran, divan Osječanin i ja smo puškama istjerani iz auta na pakistansko-afganistanskoj granici. Ali to su detalji koji bacaju sjenu na sve one divne ljude preostala tri-četiri mjeseca. Da, kad sam za Večernjak pisao u Islamabadu da nije tu kao što se piše, nema toliko bombi, u tom trenutku me pritisak bombe bacio iz stolice na pod. Jedan ekstremist se raznio pred danskom ambasadom radi karikatura Muhameda, to je bilo 300 metara od mene. Tad sam se vratio za kompjuter, pobrisao ono što sam napisao i napisao: ‘Ono što se priča je sve istina!”
Kad pišeš knjigu, postoji li neki trenutak kad kažeš – ovo je preintimno, ovo ne može na papir?
Samo ako jako vrijeđa nekog od ljudi koje ja volim. Te trenutke ne stavljam na papir. Ako vrijeđa mene, bez pardona. Nemam tu vrstu taštine da ako nešto glupo i krivo napravim ne napišem. Inače, knjigu pišem na način da vodim putnički dnevnik, na bazi natuknica. Te natuknice i fotografije me kasnije vrate u situaciju koja mi se dogodila pa je za knjigu detaljnije razradim.
Koliko ti treba da napišeš knjigu nakon što se vratiš s putovanja?
Ovisi o tome što radi moja primarna profesija – produkcija. Ako imam neki filmski projekt, onda to ide sporo. Ajmo reći nekih šest-sedam mjeseci. Neki puta i više, to dosta ovisi o tome koliko čovjek ‘pimpla’. Imam divnog urednika Krunu Lokotara iz Daruvara. Mi idemo do četvrte pete ruke. On kaže ‘prva je dobra, ali mogli bi ovo’, pa onda napravimo drugu ruku, pa prespavamo dva-tri tjedna, pa ponovo pročitamo i mijenjamo. Dosta mi je stalo da ta skupa ‘vizitka’ lijepo izgleda, da je sve korektno napravljeno.
Kad si zadnji put bio u Koprivnici?
Prije tri godine, kupovao sam šasiju za Land Rover. A prije toga sam bio u vojsci na temeljnoj obuci. Podravka, Vegeta…
Fotografije: ‘Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše!’
