Branko Špoljar napustio je Križevce prije skoro tri godine kako bi u Njemačkoj pokušao ostvariti svoje poslovne ambicije.
Iako je u Hrvatskoj sedam godina razvijao svoj obrt, bavio se fotografiranjem i video produkcijom, hrvatska birokracija i loši uvjeti poslovanja bili su prevelik teret za njegove ambicije. U Njemačku se uputio na dogovoreno radno mjesto, međutim, netom prije polaska dobio je informaciju kako je pozicija popunjena.
Ipak, snažne volje i hrabrog srca, odlučio je krenuti i pokucati na vrata novog poslodavca. Još jednom se pokazala kako sreća prati hrabre pa je Branko dobio posao, a nakon mjesec dana boravka u Njemačkoj pridružila mu se i djevojka.
– U Njemačkoj sam promijenio nekoliko poslova pošto je u početku skoro pravilo da ćete doći u poprilično lošu tvrtku. Nitko ne želi stranca koji ne priča jezik i najčešće je nekvalificiran. Tek nakon skoro tri godine mogu reći da sam zadovoljan s poslom i plaćom. Već prvi mjesec po dolasku sam počeo raditi honorarno kao fotograf te sam nakon nekog vremena pokrenuo vlastiti posao. Iako trenutno nije dovoljno posla za živjeti samo od toga, stvari idu na bolje iz dana u dan. Otvaraju se nove prilike i mogućnosti što dolazi automatski s poznavanjem jezika, pošto je to najveća prepreka u svemu – priča nam Branko svoje poslovne anegdote.
O svojoj plaći nije htio govoriti, ali ističe kako je trenutno jako zadovoljan što nije bio razlog u početku.- Generalno bi rekao da se može očekivati od 1000 do 1500 eura maksimalno za NKV poslove. Minimalno duplo više nego u Hrvatskoj – iz iskustva nam priča Špoljar.
Kao poduzetnik koji je poslovao u Hrvatskoj, a sada tvrtku vodi u Njemačkoj, Branko kaže kako je situacija neusporediva.
– Nema straha od nenaplativih faktura, nema straha od inspekcija i kazna, nema straha od birokracije općenito koja u Hrvatskoj guši poduzetništvo. Kada formirate cijenu usluge ili proizvoda, bez straha možete naplatiti svoj rad i računati na profit. Nevjerojatno je da nema rušenja cijena i točno se zna vrijednost. Ako imate kvalitetu, ne morate se bojati naplatiti istu, što kod nas nije tako – pozitivno nam govori ovaj fotograf.
U Hrvatsku se ne planira vraćati osim na godišnji odmor, kaže kako stvar nije samo u novcu već i u kvaliteti života jer ga nekoliko tjedana boravka podsjeti zašto je uopće otišao iz države.
Za sve koji se planiraju otisnuti u inozemstvo, Branko ima nekoliko savjeta.
– Iskreno, 90 posto ljudi ostane na plaći od 1000 do 1500 eura. Ako niste poduzetni ili školovani, voljni učiti i tražiti bolje prilike, morat ćete se zadovoljiti s tim iznosom. Naravno to je puno bolje od hrvatskog minimalca. Ipak si možete platiti manji stan i prehraniti se, uštedjeti za neki jeftiniji auto itd. Teško ali može se. Ako ste sposobni i poduzetni, nemate o čemu razmišljati. Brdo prilika i mogućnosti, neusporedivo sa hrvatskim tržištem – savjetuje Špoljar one koji planiraju u inozemstvo.
Osim posla kojeg u Njemačkoj ima napretek, Branko nam priča kako se i njegov društveni život preporodio te da je priča o njemačkom drilu bez imalo zabave – postala preveliki mit.
– Život mi se popravio za 300 posto. Stvari i iskustva koja nisam mogao zamisliti postaju stvarnost. Tu je ulogu igrala činjenica da sam upoznao nekoliko osoba koje su mi nezamislivo puno pomogle među kojima je i trenutni šef u čijoj firmi radim. Kada sam došao prije tri godine, bilo je tu nekoliko Hrvata a sad se ne možeš okrenuti da ne čuješ naš jezik. Izlazim više nego sam u Hrvatskoj, družimo se skoro svakodnevno – opisuje svoja društvena iskustva.
Odlazeći u Njemačku, Irsku i druge popularne zemlje koje hrvatska mladež traži u nadi za boljim životom, svi maštaju o gomili novca, o tome kako će u nekoliko godina uštediti dovoljno da se vrate doma i žive lagodno uz kuću, novi automobil ili stan. Branko nam priča kako se mnogi kući vrate razočarani.
– Pošto pričam iz vlastitog iskustva, ne mogu generalizirati, ali mislim da većina ljudi nije zadovoljna zaradom jer su očekivanja prevelika za sposobnosti koje imaju kao radnici. Ako ste visokoobrazovana osoba, sprječava vas samo jezik koji će doći s vremenom, a onda je nebo granica – ipak ulijeva nadu u bolju budućnost naš sugovornik.
Smetaju ga hrvatski tipovi direktora i šefova.
– Kad se vratim u Hrvatsku, često čujem i slušam priče kako su ovdje svi šefovi, direktori i voditelji nakon par mjeseci. Čekaju nekoliko isplatnih lista da bi kupili auto za desetak tisuća eura na kredit i hvalili se kako im je super, a realnost je nešto potpuno drugo – iznio je svoje ogorčenje.
Za kraj razgovora, uputio je nekoliko ohrabrujućih riječi.
– Njemačka vam neće pomoći da uspijete ako niste pokušali uspjeti u Hrvatskoj. Pomoći će onim pojedincima koji bi uspjeli da su imali mogućnost i sreće kod kuće.
