Mijo vodi evidenciju sprovoda te u bilježnicu unosi kako se preminuli zvao, koliko je imao godina, u koliko je sati održan sprovod, koja je glazba je svirala i koliko je bilo mužikaša.
Mijo Tkalčec iz Peteranca ima neobičnu zanimaciju. Nakon svjedočenja traumatičnom događaju u djetinjstvu, ovaj si je čovjek kao životnu misiju predodredio ispratiti što više pokojnika na njihov posljednji počinak, poznavao on njih ili ne.
– Ne hodam na sprovode samo u Peterancu i Koprivnici, nego sam znao potegnuti i do Virovitice i Lepoglave. Zapravo me u Peterancu ne poznaju svi, tek desetak kuća oko mene, ali pitajte za Miju Tkalčeca u Goli i Gotalovu, svi znaju onoga kaj ide po sprovodima – kaže nam naš neobični sugovornik koji nije poznavao sve koji su preminuli, osim možda onih iz okolice poput Drnja i Sigeca.
Danas umirovljeni organizator rada u Podravkinoj pekari i slastičarni išao je čak u Lepoglavu na ispraćaj oca peteranečkog župnika, ali na sprovode odlazi i kroz poznanstva s lokalnom limenom glazbom.
– Oni me svi znaju pa kad me vide, već znaju moju himnu “Tiho pojte maleni slavuji” kao neki dan Virovci – priča nam 78-godišnji Mijo. Kako kaže, lokalci mu neće baš ugoditi, ali drugi sviraju bez i da pitaju.
– Dosad sam obišao oko 2000 sprovoda, ali imam i svoju teku u kojoj vodim evidenciju od 2004. godine. U njoj su zabilježena 643 sprovoda. Sad mi fale još samo sedmorica kaj bi ih u prosjeku svaku godinu bilo točno 50 – informira nas Mijo koji u bilježnicu unosi kako se preminuli zvao i koliko je godina imao, u koliko je sati održan sprovod, koja je glazba je svirala i koliko je mužikaša bilo.
Mijo se trudi ići na sprovode koliko god je u mogućnosti te, kako kaže, ponekad budu po dva-tri sprovoda tjedno, a ponekad prođe i mjesec bez ijednoga.
– Sve je počelo kad sam bio dječak. Ne znam jesam li išao u prvi razred kad je iz Drave izvučeno tijelo žene koja je živjela sa svojim mužem u kućici pokraj Drave, na periferiji Sigeca. Trojica lokalaca izvukla su ju iz kuće i optužila ju za suradnju s ustašama. Bacili su ju u rijeku, a nađena je nakon mjesec dana, što smo kolega i ja išli gledati – priča nam jezivu priču Mijo zbog koje ima fascinaciju smrću i sprovodima. Kako kaže, odmalena je nosio raspelo na čelu sprovodne povorke.
Mijo živi sam. Supruga Milka preminula je prije deset godina od raka.
– Upoznao sam jednu gospođu s kojom bih se oženio da imam s kim provesti zadnje dane i koja se bude brinula za mene, a ostavio bih ju zbrinutu svojom penzijom i kućom – priča Mijo o dvomjesečnom poznanstvu i romansi na pomolu s poprilično mlađom Zagorkom.
Mijo se, kako on to kaže, polako sprema preseliti “u svoju vikendicu” u Sigecu, misleći na grobno mjesto uz svoju pokojnu suprugu, a ima i jasnu viziju svojega sprovoda.
– Moja je želja, ako mi se i doma kaj dogodi, da me otpelaju vatrogasna kola pod rotirkama i svjetlima. Iako se to inače ne radi, ja sam se s njima već dogovorio. I jasno, želim da mi limena glazba svira moju himnu koja mi uvijek izmami suze na oči – prenosi nam svoju želju Mijo.
Kao stručnjak, uspoređuje sprovode nekoć i danas. Ono što ga danas jako smeta, nepristojnost je ljudi koji žvaču žvakaće na sprovodima i što svećenici ne pričekaju da glazba odsvira svoje do kraja, nego im se žuri otići sa sprovoda.
– Sprovodi i karmine drastično su se promijenili u odnosu na prošla vremena. Danas se dođe samo izraziti saućešće, ima se nešto sitno za prizalogajiti i popiti čašicu, ali nekad je to bil dernek i pjesma do kasno u noć, čak se i kartalo – kaže nam on.
Mijo priča kako je nekima do sprovoda bilo samo da se mogu napiti. On je pohodio čak i pravoslavni i romski sprovod.
– Uvijek dođem do lijesa da pogledam pokojnika, blagoslovim i oprostim se od njega – dosljedan je Mijo kojega čak i Romi, unatoč svojem zatvorenom krugu i drukčijoj tradiciji, propuštaju da dođe blagosloviti pokojnika po kršćanskim običajima.
Poznanici mu govore kako vjerojatno nema Roma iz okolice koji će propustiti njegov sprovod, jer ni za njega nije bilo vremenskih uvjeta zbog kojih on ne bi otišao na sprovod. Također, naknadno redovno obilazi groblje i zna barem osamdeset posto grobova onih na čijim je sprovodima bio.
– Otkad mi je supruga umrla, na Badnjak odem na groblje i odnesem svijeću, grančicu bora i nekoliko kuglica pa na Božić to upalim. Kad je i snijeg bio, išao sam u Sigetec s lopatom i u čizmama, ništa me nije spriječilo – izvještava nas naš sugovornik kako blagdani ne prolaze bez posjeta pokojnicima.
Obilasci sprovoda i groblja za Miju predstavljaju životnu misiju i osjećaj obveze, a iz razgovora s njim čak se može zaključiti da se boji da će nešto propustiti ili će se nešto ružno dogoditi ako svoju obvezu ne ispuni, te ga u tome vode strah i predosjećaji.
S našim smo neobičnim sugovornikom posjetili i groblje u Sigecu, gdje u prolazu pozdravlja pokojnike koje je poznavao. Odveo nas je do groba žene zbog koje je počeo cijeli ovaj ciklus, a i do svoje “vikendice” gdje počiva njegova Milka te je ritualno za pozdrav pogladio njenu fotografiju.
– Još samo moj datum gore nedostaje – kaže Mijo Tkalčec koji bi si kao datum svoje smrti odabrao 30. listopad, isti dan na koji je preminula njegova supruga.
