Stjepan Lučki (43), profesor je povijesti i geografije po struci te ravnatelj OŠ Sveti Petar Orehovec u istoimenom naselju udaljenom svega desetak kilometara od Križevaca.
Na to je mjesto postavljen 2003. i s tadašnjih 29 godina na leđima, kaže nam kako je bio najmlađi ravnatelj u Hrvatskoj. Proteklih se dana škola našla na udaru lokalnih i nacionalnih medija zbog problema s pukotinama na zidovima zbog kojih je morao zatvoriti jedan dio škole. Tim povodom, posjetili smo Sv. Petar Orehovec i napravili intervju s ravnateljom koji nam je iznio svakodnevne probleme s kojima se bori u malom mjestu.
Ravnatelju Lučki, opširno smo ovih dana pisali o svim događanjima u vašoj školi. U međuvremenu, zaprimili smo i reakciju ljutite majke koji se žali kako ste odluku o organizaciji nastave donijeli samostalno bez konzultacija s roditeljima.
Mi radimo u dvije smjene, imamo ukupno 14 odjela, niti jedna škola u okolici nas ne može primiti odjednom, morali bi ići u dvije škole. Kako to organizirati, od prijevoza učitelja do kuharice koja bi trebala raditi u dvije škole istovremeno? A što mislite da je autobus pun djece skliznuo s ceste, znate kakve su ceste prema Kalniku i Gornjoj Rijeci, to je već brdsko planinsko područje, da li je prijevoz u druge škole najbolje rješenje po hladnoći i skliskoj cesti? Kad smo procjenjivali što napraviti, stavili smo na stol jednu i drugu stranu i procijenili da je jednostavnije i bolje za djecu ići u Orehovec u školu uz otežane uvjete nastave nego putovati u okolne škole. Cilj nam je bio da djeca ne izlaze na snijeg, kišu, vjetar, to su bile tri najbitnije postavke, zato smo šator postavili tik uz vrata u školu. Idealno rješenje ne postoji.
Možemo konkretno, Mihaela Huzjak Tukša, čije dijete pohađa školu u Orehovcu, žali se kako ste tajili rezultate ispitivanja pa je iste morala saznati iz medija.
Ja bi vjerojatno trebao provesti izbore u školi da saznam mišljenje svakog od roditelja ponasob, ali za to nije bilo ni vremena ni potrebe. U pitanju je samo nekoliko roditelja koji rade paniku, a oni su paniku dizali još u listopadu. Ako se bude procijenilo da tu postoji opasnost za djecu, onda ćemo organizacijski napraviti drugačije.
Mi nismo ništa tajili, ispitivanja su radili stručnjaci koji su bili kod nas 12. rujna 2016. godine, a točno mjesec dana nakon toga smo dobili nalaz inženjera i statičara. To je jako dugo trajalo, a ja sam tjedno dvaput pitao gdje je zapelo, slažem se da je tih mjesec dana bilo previše, ne znam zašto. Čim smo dobili nalaz, ja sam sazvao roditelje, nisam mogao ništa bez konkretnog papira od nadležnih tijela osim dati svoje vlastito mišljenje. Objasnio sam situaciju roditeljima na sastanku i većina je to prihvatila mirno i racionalno. Možda je 10% roditelja diglo glas, a što onda s ostalih 90% roditelja koji razumiju problematiku?
Kakva je trenutna situacija s pukotinama?
Pukotine su tu još kad sam ja išao u školu, problem postoji desetljećima. Ona je sad procijenjena na 6 centimetara, ništa se ne ruši, župan je isto rekao klizište, ali ni klizišta tamo nema. Problem su samo temelji duboki 55 centimetra i oni su popustili. A zašto? Mi smo 2003. imali radove kad smo možda narušili zgradu, oluja je odnijela krovište, a onda je novim projektom, da se to ne desi, projektirano krovište s metalnom konstrukcijom. Moguće je da uslijed toga došlo do pucanja samih temelja i postepeno uslijed godina, zgrada ima 53 godine. Bilo je u planu da se to sanira prilikom izgradnje dvorane koja nažalost nikad nije napravljena. Za školstvo ima sve manje financijskih sredstava, koliko ja znam, iz fondova EU nije predviđena gradnja škola i dvorana. Država mora izdvajati sama, a novaca za školstvo nema.
Kakav je odnos između škole i njenog osnivača, tj. županije, ima li kakvog spora?
Spora nema, županija je rekla još 2013. da ćemo stanje sanirati kad se bude gradila dvorana. No problem je što nema sredstava za financiranje dvorane. Tu bi trebala biti sanirana statike same škole, a istovremeno bi se napravila građevinska jama za dvoranu.
S obzirom na ono što je župan najavio, ići se na sanaciju postojećeg dijela školske zgrade. Znači, dio zgrade koji je pod pukotinama ide u rušenje tog dijela i gradit će se novi dio zgrade, identičan koji postoji. Ja moram priznati da s tim nisam zadovoljan, mi na kraju kvantitativno nećemo dobiti ništa, dobit ćemo isto što smo imali do nedavno.
Ionako problema s prostorom, teško se pokrivamo, u vrijeme kad su nulti i sedmi satovi, imamo 8 učionica, a potrebno ih je 10, 11 tako da znaju po učionicama biti tri učitelja koji održavaju dodatnu nastavu, izvannastavne aktivnosti i sl. U 2013. godini smo razgovarali o tom pitanju, u 2016. smo imali dva pomaka, problem postoji nekoliko desetljeća, ali nikad nije bio aktualiziran. Prošle godine smo doživjeli dva pomaka i vidjeli smo da situacija postaje sve ozbiljnije pa smo alarmirali osnivača da obrate pozornost na školu.
Podsjetite nas, kad ste krenuli s planiranjem nove dvorane i zašto nije sagrađena?
Mi smo s postupkom nove dvorane krenuli 2005., župan je tada bio Josip Frišćić. Njegov zamjenik bio je tada Koren koji je 2007. otvarao vodovod oko škole, tada je obećao da će biti izgrađena dvorana. Mi smo sada u 2017. i to traje do danas. Čekamo dvoranu više od desetljeća. Županija je imala najbolju namjeru sagraditi dvoranu, dala je novce za projektiranje, napravljena je cijela dokumentacija, izdana je građevinska dozvola koja je istekla krajem 2015. godine. Potrošeno je na stotine tisuća kuna na dozvole.
Tu je uvijek bilo prijepora oko veličine te dvorane, nama po broju razrednih odjela pripada dvodjelna dvorana veličine oko 17×33 metra, ali malo se umiješala općina i politika, pa su rekli, kad se već radi, neka se napravi prava dvorana s pravim borilištima 20×40 veličine rukometnog igrališta ili malog nogometa. To je trodijelna dvorana, za stupanj više nego što nama pripada po broju odijela. Županija je prihvatila taj projekt trodijelne dvorane, to je skupo, ispada negdje više od 10 milijuna kuna, a niti dvodjelne nisu jeftinije. Vodni doprinosi su plaćeni, općina se odrekla komunalnog doprinosa, a na kraju se ništa nije napravilo, a građevinska dozvola nam je istekla.
Kakva je situacija s grijalicama, da li je uistinu bilo toliko hladno u šatoru da su se djeca previjala i smrzavala?
Mi imamo tri grijalice u šatoru, nije u broju grijalica problema, lako je otići i kupiti ih kad bi to riješilo sve probleme. U šatoru su kemijski WC-i, bilo je i drugo rješenje, a to su kontejneri. Tvrtka koja ih iznajmljuje, Toi Toi, tražila je da moramo osigurati priključak na vodu, struju i kanalizaciju, a to bi trebali onda bušiti zidove škole, kopati temelje i to je dosta teško bilo izvedivo. A sam šator je postavljen tik uz vrata škole, između zida i šatora postoji luft od 10, 15 centimetara i tu hladnoća ulazi.
Šator uz šest kemijskih WC-a košta 6000 kuna mjesečno koje sad plaćamo. Mi smo imali dvije ponude, od tvrtke Pako iz Koprivnice i tvrtke Toi Toi, imali smo nekoliko varijanti i odabrali smo najprikladnije rješenje u tom trenutku, kod nas prostor visi i bilo je tu dva dana pripremnih radova oko postavljanja. Kontejner nije bio rješenje jer bi djeca morala izlaziti van iz škole pa ulaziti u kontejner i tamo stanje samo četiri WC-a što je možda i nedovoljno za 120 učenica u jednoj smjeni.
Jeste li napravili sve što je u vašoj mogućnosti da zatoplite taj prostor?
Otprilike minutu su djeca u tom WC-u, promatram ih otkad je šator postavljen, pazim na situaciju, većina roditelja je zadovoljna rješenjem, razgovaram s djecom i ne bune se, bilo je jako hladno, ali uspjeli smo sve to prebroditi. Ja nisam konzervativni ravnatelj, pustim djecu u dvorište škole neka malo izađu na zrak, znali su po hladnoći izaći van škole, mislim da im šator s grijalicama nije predstavljao tako veliki problem kao što su poneki roditelji i mediji to prenijeli.
Završimo ovaj razgovor uz malo vedrije teme. Čuo sam da puno radova u školi izvodite sami, a uspjeli ste uvesti e-Dnevnik u nastavu?
Obećali smo roditeljima da ćemo to napraviti, makar nismo prošli na projektu gdje je prošla OŠ Vladimir Nazor iz Križevaca. Mi nismo zadovoljavali tehnički uvjet, a to je da škola mora imati optičku mrežu. Kako sam potrošio dosta vremena na razrađivanje projekta, odlučili smo sami krenuti u realizaciju. Uzeo sam ponudu za postavljanje mreže od jedne križevačke tvrtke, ali nismo imali te novce, negdje oko 25 tisuća kuna. Uz neka minimalna sredstva koja smo imali, našao sam jednog križevačkog malog poduzetnika koji nam je htio pomoći oko projektiranja mreže, a ja i školski domar smo postavljali kanalice i radili sami tako da danas imamo bežićni i žičani pristup internet u školi.
