Početkom godine od strane aktualnog ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića podržano je stupanje na snagu novog zakona koji zabranjuje uzgoj životinja za krzno. Povijesni je ovo trenutak za sve ljubitelje životinja i većinu građana, koji su protiv njihovog uzgoja radi deranja krzna.
Uz ovaj, najavljeno je donošenje još jednog zakona koji predviđa cijeli niz novih odredbi s ciljem veće zaštite životinja. Jedna od glavnih odluka ona je da sva skloništa u Hrvatskoj počnu djelovati po principu takozvanih no kill skloništa.
Posjetili smo Ottovu kućicu, sklonište za životinje u Peterancu. Kao i u većini klasičnih skloništa, životinja ima kratak zakonski rok od 60 dana kako bi pronašla novu obitelj, odnosno da ju se udomi. Mjesečno se u prosjeku u skloništu zbrinjava oko 35 pasa, dok novi dom pronađe tek njih pet. Ovisno o mjesecima, u hladnijem dijelu godine udomljavanja je manje.
U posljednjih nekoliko godina na ulicama gradova i sela sve je manje velikih čopora pasa, koji su bili izuzetno opasni. Osim što su bili opasnost na prometnicama, ugrožavali su ljude i životinje. Razlog tome je zasigurno sve veće osvješćivanje građana i senzibilizacija, no i rad djelatnika Ottove kućice.
Unatoč tome osam od deset pasa koji su primljeni u sklonište nisu mikročipirani, što im stvara veliki problem. Zakon vlasnicima psa nalaže da u roku od 15 dana od nabave, svakog psa starijeg od tri mjeseca, uz cijepljenje protiv bjesnoće obave i mikročipiranje odnosno označivanje i uvođenje u sustav Lysacan. Kako bez mikročipiranja nema cijepljenja protiv bjesnoće i obratno, dolazimo do zastrašujuće činjenice koja nam govori da prije spomenutih 8 od 10 pasa nema pravog vlasnika i nije cijepljeno protiv bjesnoće.
Kakvo je stanje u skloništu i kako izgleda klasična intervencija pojasnio nam je Ratimir Juršetić dr.med.vet, voditelj skloništa.
Nakon dojave komunalnog redara ili građana o napuštenom psu higijenska služba zbrinjava ga i dovodi u azil. Dežurni veterinar prvo obavlja identifikacijski pregled kako bi se vidjelo ima li pas mikročip, ako ga pronađe obavještava se vlasnika i on dolazi po svoju životinju te snosi troškove intervencije – objašnjava Juršetić.
U suprotnom pas se klinički pregleda, tretira protiv unutarnjih i vanjskih parazita, cijepi protiv bjesnoće i označava mikročipom. Nakon toga smješta se u karantenu na deset dana kako bi se otklonile sumnje na zarazne bolesti.
– U jednom trenu u skloništu je bilo smješteno više od 90 pasa. Nakon posjeta inspekcije platili smo kaznu, a sve pse koji su u skloništu bili dulje od 60 dana morali smo, prema rješenju inspektora, eutanazirati – napomenuo je Juršetić.
Trenutni kapaciteti skloništa dozvoljavaju prihvat do oko 50 pasa. U prosjeku svaki mjesec sklonište dobiva 35 novih stanara. Jednostavnom računicom dolazimo do činjenice kako se kapaciteti skloništa popunjavaju već u roku od dva mjeseca. Eutanazije su neizbježne.
– Iskreno ne znam koliko bi koštalo kad bi u skloništu morali imati stotinu ili više pasa kroz njihov životni vijek, i tko bi to mogao financirati. Naš trošak jednog psa u prvom mjesecu kod prihvata je u prosjeku oko 1200 kuna, uključeni su troškovi hvatanja, cijepljenja, mikročipiranja, skrbi nad životinjom i liječenje oboljelih. Kod ostalih skloništa, koja imaju bolju financijsku podlogu, ovaj trošak nije ispod 2000 kuna – dodaje Juršetić.
Sklonište je financirano od strane grada Koprivnice i okolnih općina. Eutanazija s prijevozom u veterinarsko-higijenski servis, ovisno o tjelesnoj masi, iznosi od 300 do 700 kuna, što je uračunato u ukupnu cijenu zbrinjavanja, a ne kao dodatni trošak. Uvođenjem no kill skloništa eutanazije bi se i dalje izvršavale, no samo za životinje koje su smrtno bolesne i više im nema spasa.
Važno je napomenuti da kad bi svaki vlasnik obavio mikročipiranje psa, skloništa kao takva ne bi trebala postojati.
– Mi kao organizacija koja zbrinjava napuštene životinja i smješta ih u sklonište, dapače, podržavamo prijedlog zakona o skloništima u kojima neće biti eutanazija, ali napominjem da će novi sustav zbrinjavanja donijeti i kudikamo veće troškove koji će pasti na teret poreznih obveznika – ističe Juršetić.
Zaključuje da će kao i do sada poštivati svaki zakon koji je vezan na njihov rad, no o prihvaćanju i povećanju novonastalih troškova trebalo bi postaviti pitanje i jedinicama lokalne samouprave koji će te troškove morati i snositi kao i predvidjeti ih u svojim proračunima.
