-3.7 C
Koprivnica
Subota, 23. studenoga 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -
Hobije pretočila u humanitarni rad

FOTO Marijana Janeković: Šivam haljinice, torbe i lutke za djecu u Africi i najveća mi je nagrada vidjeti ih nasmijane u mojim rukotvorinama
F

Nakon torbi, Marijana je dobila ideju kako bi šivala haljinice. Tako su prve haljinice otputovale u sirotište Mali dom u Keniji koji vodi fra Miro, koji je skupljao napuštenu djecu s invaliditetom po šumama i na periferiji, ostavljenu uz puteve. Potom je poslala i haljinice u Kambodžu. Sad šiva i lutkice.

Ne propustite

Marijana Janeković umirovljena je frizerka koja je salon prepustila svojoj kćeri Martini, a ona se u penziji nije odlučila napokon posvetiti sebi, nego upravo davanju drugima.

Ova Koprivničanka, osim za oblikovanje frizura, u svojim rukama skriva i talente za slikanje i šivanje. Tako je svoje hobije odlučila pretočiti u nešto korisno za druge, a njoj (samo) na zadovoljstvo.

Marijana je sa svojiim humanitarno-kreativnim radom počela prije dvije godine, pronašavši Mali dom na Facebooku i izrazivši želju da za mališane sašije torbe za školu.

– Kad sam ih sašila, torbe su oslikavali isprva učenici OŠ A. N. Gostovinski, razred moga unuka, a potom i vrtićarci Smiješka, koprivnički gimnazijalci i srednjoškolci te čak i osnovna škola iz Novigrada, Gotalova i djeca iz Ludbrega. Krojačice srednje škole Ivan Seljanec, također su šivale torbe i pernice te Klub Mariška – prepričava nam Marijana.

Lutkice su isprva bile bijele // Foto: Matija Gudlin

Naravno, torbe i pernice ne šalju se prazne. Tako je Marijana prikupila mnogo školskog pribora – tisuće olovaka, gumica i šiljila te bilježnica koje kad se skupe budu prilično teške za transport. Nažalost, čak je došlo do malog zastoja prikupljanja pribora, jer ga Marijana ima već dosta na čekanju te je pretežak kako bi se slao po pojedincu, tako da im mnogo znači prilika da se ubace preko nečijeg kontejnera, poput Podravkinog.

– Podravka je već pomogla pa je čak transportirala i crkveno zvono. Fra Miro Babić je u sklopu svoje misije u Keniji sagradio crkvu pa se raspitivao za kakvo staro rabljeno zvono da se pošalje. Potom je jedna žena ovdje kontaktirala ljevaonicu u Brezničkom Humu, gdje je izliveno novo zvono od 110 kilograma, a za koje je do Tanzanije transport platila Podravka pa je ono još prebačeno do Malog doma u Keniji – prenosi nam Marijana priču o organiziranom dobročiniteljstvu.

Marijana trenutno u zalihi ima 800 pernica i mora sašiti još 200 torba do te brojke kako bi cijela škola bila opskrbljena. Torbe nisu školski ruksaci kakve naša djeca nose, nego platnene torbe oslikane veselim uzorcima i porukama. Sve to opremljeno školskim priborom, Marijana planira kontejnerom poslati u Keniju.

Nakon torbi, Marijana je dobila ideju kako bi šivala haljinice. Tako su prve haljinice otputovale u sirotište Mali dom u Keniji koji vodi fra Miro, koji je skupljao napuštenu djecu s invaliditetom po šumama i na periferiji, ostavljenu uz puteve. Potom je poslala i haljinice u Kambodžu. Sad šiva i lutkice te svaka djevojčica uz haljinicu dobije po jednu.

Učenici iz Kambodže u rukotvorinama iz daleke Koprivnice // Foto: Privatna arhiva

– Isprva sam radila bijele lutkice, ali mi je volonterka javila kako ih djevojčice prebojaju u tamno, kako bi bile sličnije njima. Tako da sam ih, nakon toga i ja počela raditi iz tamnije tkanine – zanimljive su anegdote naše sugovornice.

Materijale prikuplja kroz donacije putem Facebooka, a i Vit Commerce i Eurospužva pomogli su dajući joj materijale odnosno ostatke štofa.

Marijanina angažiranost nije jednokratna, nego je pomaganje shvatila kao svoju misiju koja ju konstantno drži u pokretu te se u njenoj glavi stalno rađaju nove ideje i planovi.

– Paket haljinica koji putuje u Keniju u rujnu, kojih će biti nekoliko stotina, ovaj put neće dobiti djeca u domu koja su već opskrbljena, nego će u tom selu biti postavljen štand na kojem će se poklanjati haljinice mještanima. Uz njih sašit ću i lutkice pa će ih djeca iz doma dijeliti djeci iz sela koja su daleko siromašnija od njih. Htjela bih doći i do misije u Tanzaniji koju vodi jedna naša žena – priča Marijana o svojem projektu koji želi razgranavati poput mreže.

Torbe u čijem su stvaranju sudjelovali lokalni učenici // Foto: Matija Gudlin

Kako kaže, kad se jednom uđe u to, nova vrata nadalje samo se otvaraju pa ju možda put jednom i samu navede na jednu od destinacija kamo njeni paketi putuju.

– Tako su se zgodno stvari poklopile kad sam dobila svoju mašinu. Silno sam željela vlastitu mašinu za šivanje, jer sam sve ovo šivala na suprugovim industrijskim strojevima kako je on profesionalno krojač. Znala sam da će se nešto desiti da dođem do toga, samo treba imati jasan cilj – priča nam inspirativnu anegdotu naša sugovornica.

Naime, osim što šiva, Marijana se bavi i slikanjem što joj je, s druge strane, pomoglo da si osigura sredstva za šivaće strojeve, kako joj je mirovina premala za takva ulaganja.

– Nazvao me jedan čovjek i rekao da bi kupio moju sliku. Pomislila sam kako mi je taman tih 1300 kuna dovoljno za kofer-mašinu. Međutim, kad sam počela istraživati shvatila sam da su mi one sve preslabe, jer sam navikla na snažne profesionalne. U međuvremenu, javila mi se žena koja je, također, htjela kupiti sliku. Tako sam prikupila dovoljno novca za industrijsku mašinu, ali mi je trebala i endlerica – Marijanina je priča.

U Africi se nose žive boje // Foto: Matija Gudlin

Rekla nam je kako je cijelo vrijeme pozitivno razmišljala i vjerovala da će se nešto dogoditi da skupi novac za svoju misiju.

– Ponovno mi se javila jedna osoba u želji da kupi moju sliku. Na taj iznos nadodala sam nešto novca od svoje mirovine i tako sam si kupila i taj stroj za porubljivanje. Meni je to jako interesantno, jer sam od svojeg hobija, svojeg umjetničkog rada uspjela uložiti u svoj humanitarni rad – zadovoljno nam priča naša sugovornica.

Ovoj dobročiniteljici najveća je nagrada kad sluša o dječjim reakcijama na poklone koje je načinila vlastitim rukama, i kad vidi fotografije na kojima ih gleda nasmijane u njenim haljinicama.

–  Oni su presretni i toliko oduševljeni da ponekad na sebe obuku i po dvije haljince odjednom. Njihovo se zadovoljstvo vidi na fotografijama koje me jako usrećuju, a do kojih je prilično teško doći – dirnuta je Marijana.

Fotosession s malim Kenijkama // Foto: Privatna arhiva

Haljinice koje odišu šarenilom i vrlo živim bojama te koliko god lijepe bile, nisu specifične za naše podneblje pa nas je zanimalo kako je Marijana znala prilagoditi izgled haljinica stilu oblačenja daleke Afrike.

– Istražila sam malo na internetu i putem Facebooka našla krojeve, ali sam naučila i iz feedbacka. Prve sam haljinice šivala bez rukava pa mi je volonterka skrenula pozornost na to da oni svi vole nositi rukave, tako da ih sad sve haljinice imaju. Također, šivam malo šire modele kako ne mogu pogoditi mjere za sve, pa ušijem i gumicu kako bi bilo prilagodljivo i rastezljivo – objasnila nam je sugovornica.

Ono što je istaknula kao problem jest obuća. To je ono što je najteže pribaviti za mališane, jer rabljena obuća je sama po sebi već istrošena i ugažena.

– Nažalost, obuću ne znam šivati pa sam razmišljala da se obratim proizvođačima obuće kod nas koji bi možda mogli i htjeli pomoći. Međutim, javljeno mi je da bi za njih možda najbolje bile kroksice, jer im je zbog deformiteta stopala najlakše hodati. Tako sam ih pronašla kod nas na placu i uzela 30-ak pari – uporna je ova humanitarka u svojoj misiji.

Marijana nam je ispričala dirljivu priču o svojoj ljubimici, maloj Jane kojoj ona želi biti kuma, što znači da će joj, kad Jane krene u srednju školu, Marijana plaćati godišnju školarinu.

Marijanina ljubimica Jane // Foto: Privatna arhiva

– Jane je djevojčica koja je nosila kartonsku protezu. To su na reportaži vidjeli proizvođači proteza Bauerfeind, čiji je tehničar Željko otišao u Mali dom uzeti djevojčici mjere i danas Jane prekrasno hoda sa svojom novom protezom – podijelila je s nama sugovornica.

Također, na licu mjesta vidjeli su da nije Jane jedina u Malom domu kojoj treba ortopedsko pomagalo kako ondje sva djeca imaju invaliditet te je firma odlučila napraviti pomagala za sve.

– Zanimljiva je ispala i situacija kad je za Jane napravljena svijetla proteza pa su joj poslana i dva para tamnih čarapica koje su se brzo poderale. Pa su mene zamolili da pronađem tamnosmeđe pamučne čarape i ja sam krenula u akciju traženja. Ispalo je da su baš taj dan u jednoj trgovini dobili takve kakve ja tražim i kako su bile na akciji, odmah sam uzela pet pari – priča nam koprivnička doborčiniteljica o sitnicama koje ju zaokupljaju i usrećuju jer zna da je nekome uljepšala život.

– Za mene je to strašno ispunjenje i kad vidim negdje na fotografiji da ta djeca nose moje haljinice meni je to najveća nagrada. Kad jednom s tim krenete, to vas samo vuče sve dalje i ne znate gdje će to sve završiti. Svi me pitaju zašto Afrika, jer da i ovdje ima siromaštva i potrebitih, a ja kažem kako ovo ovdje ostavljam onima koji me pitaju. Ovdje jedna olovka ne znači mnogo, dok ondje ona djeci znači početak, omogućje im da startaju – objašnjava Marijana koja kaže da je oduvijek slaba na osobe s invaliditetom.

Ovoj gospođi velikog srca u njenoj se misiji može pridružiti svatko tko misli da joj može pomoći nečim od navedenih potrebnih stvari, ili ako i sam ima neku ideju, na mail marijana.janekovickc@gmail.com , a najmanje što možete učiniti jest priložiti donaciju od 25 kuna za izgradnju škole u sklopu Malog doma, za koju ćete dobiti prekrasnu narukvicu koje je izradilo lokalno stanovništvo u Keniji.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Najbolji od najboljih

Hrvatska sahara – Podravina adventure u velikom finalu izbora najboljih turističkih proizvoda

Proglašenje i dodjela nagrada u hrvatskom turizmu upravo se privodi kraju u sklopu Dana hrvatskog turizma u Opatiji, u...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×