Matija Gašparić, koprivnički zlatar, ovih dana ima pune ruke posla. Kaže, posljednji je put ovakva navala bila prije pet godina. Razlog je sasvim jednostavan: budući mladenci imaju posebne želje po pitanju zaručničkog i vjenčanog prstenja, a on može ispuniti sve njihove želje.
– Najčešće traže izradu prstenja prema slikama koje su pronašli na internetu, a mogućnosti je bezbroj. Tako sam nedavno izradio zaručnički prsten s otiskom prsta zaručnika, ali mušterije najčešće traže jednostavnost. Tanak zaručnički prsten s manjim kamenom ili pak neku decentnu gravuru – ističe Matija Gašparić dodajući kako se ipak štedi. Kada je riječ o zaručničkom prstenju, uglavnom se traže oni do tri tisuće kuna, a za vjenčano budući mladenci najčešće su spremni izdvojiti do četiri tisuće kuna.
– Uvijek pitam koliko je gornja granica njihovih mogućnosti. Često se dogodi da kažu kako im je previše izdvojiti četiri tisuće kuna za prstenje, a kasnije saznam da mladenka nosi vjenčanicu koja košta sedam tisuća kuna, i to im nije previše – kaže Matija, dodajući kako je ovaj simbol zajedništva ipak vrjedniji i trajniji, no nikad nikome oko toga ‘nije solio pamet’. Često mladenci u posljednje vrijeme uzimaju i srebrno prstenje, a kaže kako se pri toj odluci vode dvama razlozima.
– Srebro uzimaju oni koji nemaju novca, ili oni koji prstenje ne namjeravaju nositi. Ipak, rijetko se to događa jer ljudi znaju da je zlato zlato – kaže Matija, koji još čuva tri para vjenčanog prstenja po koje mladenci nikad nisu došli.
– Sjećam se jednih mladenaca, trebali su se vjenčati 27.prosinca. Taj sam dan ujutro nazvao mladoženju i pitao ga hoće li doći po prstenje. Kratko mi je odbrusio: Nećemo doći, i nikad mi se više nije javio, iako su ostavili veliku akontaciju – priča Matija. Slična je priča s preostala dva para, s kojima pak nikad nije uspio stupiti u kontakt. Kaže, čeka ljeto, iako je odavno prošao službeni rok od tri mjeseca za podizanje. Tada će prstenove istopiti kako mu ne bi zauzimali ionako malo prostora u radionici. Ondje čuva i neke popravke nakita po koje vlasnici nisu došli već sedam godina.
– Nikad se nije dogodilo da mušterije budu nezadovoljne nakitom koji sam im izradio jer se poslu predajem i više od sto posto i uvijek slušam njihove potrebe. Novac mi i nije toliko bitan koliko zadovoljstvo onih koji su mi povjerili svoje želje – otkriva Matija.
Rasprodano obiteljsko blago
Nakon velikog booma pretprošle i prošle godine, Matija nam otkriva kako rijetko tko više svrati u njegovu radnju s namjerom prodaje zlata.
– Ove godine nisam otkupio zlata koliko sam lani u jednome mjesecu – kaže, dodajući kako je obiteljsko blago prodano pošto-poto jer su ljude pritisnuli veliki krediti i gubitak posla. Smatra i kako cijena zlatu više neće rasti jer ga ima.
– Prošlih su se godina ljudi prestali kititi, što zbog krize, što zbog solidarnosti s onima koji nakita nemaju. No, ova godina najavljuje prestanak takvog trenda i nakit se opet vraća na velika vrata – zaključuje Matija.